Novosti Hrvatska

najkontroverzniji hrvatski književnik

Od katoličkog svećenika i pravaša do četnika, antiklerikalca i erotomana: pročitajte nevjerojatnu priču o Đuri Viloviću iz Brela kojeg je vrtoglavi niz drama doveo do štaba Draže Mihajlovića

najkontroverzniji hrvatski književnik

Po mnogima je bio najkontroverzniji hrvatski književnik u novijoj povijesti, makar ga mnogi s indignacijom odbijaju uopće svrstati u hrvatski kulturni korpus. 

Prevalio je put od katoličkog svećenika do antiklerikalca i erotomana; od pravaša i hrvatskog nacionalista do zagriženog Jugoslavena i srpskog rojalista; od zavičajno-kršćanskog pa do krajnje liberalnog pisca koji se strastveno hrvao sa svakom, a ponajprije crkvenom hipokrizijom.

Kao vrhunski stilist i pobunjenik protiv lažnog morala, bio je među najtiražnijim i najobrazovanijim piscima tzv. hrvatske psihološke proze međuratnoga razdoblja: povrh završenog Bogoslovnog fakulteta u Zadru, studirao je i
filozofiju u Beču.

No, nakon što je postao raspop, život Đure Vilovića, rođenoga Breljanina, vrtoglavi je niz drama i obrata koji ga je potkraj Drugoga svjetskog rata doveo do četničkoga pokreta i ravnogorskog štaba Draže Mihailovića. Postao je živ
primjer budale iz uzrečice što skoro pa 1945. ide u narodne izdajnike, no svakako nije bio i jedini koji nije znao suspregnuti svoja razočaranja, krive procjene i osobne demone.

Suđenje Draži

Na suđenju Draži Mihailoviću i suradnicima 1946., poznatijem kao „Beogradski proces“, Đuro Vilović za čitanja presude stoji gotovo uz rame komandantu jugoslavenske kraljevske vojske u otadžbini. Osuđen je na 7 godina robije, gubitak svih političkih i građanskih prava u trajanju od tri godine te na konfiskaciju imovine. Četnicima je prethodno poklonio i život sina jedinca, studenta medicine Vojka, koji je poginuo negdje oko Knina. Da stvar bude ljepša, sva Vilovićeva braća rat su provela u partizanima gdje su ga bezuspješno pokušavali nagovoriti da i sam dođe, no on je uporno odbijao povjerovati u „šumare“ i budućnost Titove države.

Razočaravši se duboko u Hrvate, kao da ni s onima s petokrakom nije želio imati nikakve veze. Otrežnjenje će doživjeti tek kad iz šatora u srbijanskome selu Ba nadomak Gornjeg Milanovca, a uoči četničkog svetosavskog kongresa 1944., čuje razgovor stražara koji svojemu bradatom kolegi posprdno govori kako bi toga Hrvata „ipak trebalo zaklati“.

Vilović nije bio jedini četnik hrvatske nacionalnosti – procjenjuje se da ih je pokret Draže Mihailovića brojio oko dvije tisuće – ali je interesantno da, za razliku od većine, on prije rata nije bio pripadnik ozloglašene Orjune.

U predratnoj Dalmaciji je u to vrijeme aktivno oko 50 ogranaka Organizacije jugoslavenskih nacionalista čiji su se pripadnici nazivali jugonacionalistima hrvatskoga plemena. Tiskali su i svoj list "Pobeda", a njihovi skupovi na splitskoj Rivi bili su često puno posjećeniji od svojedobnih skupova podrške Mirku Norcu.

Orjunaši su mahom bili režimski apologeti i profiteri, te su im radi materijalne pragme, društvenog statusa i zanosa istim pristupali i mnogi ugledni dalmatinski pisci onoga doba -Niko Bartulović, Sibe Miličić, Mirko Korolija ili Ćiro Čičin Šain.

Mada jugoslavenski usmjeren, Đuro Vilović se tijekom dvadesetih godina prošlog stoljeća u svojemu pisanju otvoreno rugao s militarizmom i nacionalističkom zadrtošću Orjune. Kao čovjek krajnosti završio je na koncu ipak u istome zakutku političkoga radikalizma, a da je bio bezglavo dišpetozan i hirovit svjedoči i podatak kako je nakon razlaza s Katoličkom crkvom i ženidbe za Srpkinju pošto-poto htio primiti pravoslavnu vjeru.

Nakon što mu želju nisu htjeli ispuniti u pravoslavnoj patrijaršiji, ishodio je pokrštavanje kod protestanata - luterana, jer je bio čvrsto odlučio da s katolicima više neće imati nikakve veze.

Volio žene

U razočaranju crkvenim životom svakako valja tražiti korijene svih kasnijih Vilovićevih ogorčenja i ritualnih odreknuća. Neko je vrijeme nakon skidanja mantije radio u Beogradu kao novinar, obnašajući i dužnost tajnika Jugoslavenskog novinarskog društva. Nije bio isposničkoga kova, volio je žene, a to je okrunio i kasnijom ženidbom s bjelovarskom balerinom.

Živjeli su u Međimurju i Zagrebu, gdje su koncem tridesetih prodali imanje i kuću na Šalati i preselili se u Split.
Tek u Splitu pod talijanskom okupacijom Đuro Vilović pristupa Orjuni, a ubrzo i ustaške vlasti za njime raspisuju tjeralicu. U dilemi između odlaska k braći u partizane i fantazija o obnovi otadžbine pod kraljevskim žezlom i britanskim sponzorstvom drugi izbor činio mu se u smrtnoj panici puno svrhovitijim.

ovijesni izvori barataju i podatkom da je čiča Draža ovome bivšemu katoličkom popu i pravašu nudio mjesto ministra kulture u fantomskoj kraljevskoj vladi, no realno je 1944. Đuro Vilović mogao itekako lako pretpostaviti da do njegove ministarske karijere neće lako doći i da je kao jugoslavenska zakrpa on puno potrebniji kompromitiranom četničkom koljaču nego obrnuto.

Umro je kratko nakon izlaska na slobodu, koncem pedesetih. Svjedoci tvrde da je čitavo poraće, u zatvoru i izvan njega, gotovo neprekidno plakao. Prije desetak godina iz tame povijesti izronio je Vilovićev neobjavljeni roman „Picukare“, društveno - politička kronika jednoga podbiokovskoga sela između dva rata.

Zapis je konzervirani dah vremena, mentaliteta i političkih previranja dominantnih ideologija u Dalmaciji uoči Drugoga svjetskog rata: jugoslavenstva, velikosrpstva i hrvatskoga nacionalizma. U ovome se rukopisu također vrlo plastično daju naslutiti i mnoge druge zemaljske sile i silnice što su hirovitoga i ne baš pronicljivoga Đuru Vilovića na kraju nagnale u četnike.

Premda je demonstrativno raskrstio s vlastitom vjerom i nacijom, Đuro Vilović u svojim književnim djelima ostaje neraskidivo povezan s hrvatskom zemljom i njezinim kulturnim prostorom.

Naslovnica Hrvatska