Novosti Hrvatska

stvari su se promijenile...

Prije tri godine strani mediji o nama su pisali s divljenjem, sada pišu o policajcima koji pljačkaju ljude na cesti. Što se dogodilo u te tri godine?

stvari su se promijenile...

Ta godina 2015. nije bila davno. Ipak, te 2015. Hrvatska je bila sasvim drukčija zemlja. Jer te 2015. Hrvatskom nije vladala demokršćanska vlada i u njoj nisu vladale kršćanske vrijednosti. Te 2015. Lijepom Našom vladala je đavlija ljevičarska koalicija, na vlasti su bili ateisti i nekrsti koji su uveli istospolne brakove, a u zagrebačke muzeje izložbe o socijalizmu.

U Vladi je sjedilo pet ministara Srba, na TV-u su igrali partizanski filmovi, treći program još nije nalikovao na Laudato TV, a biskupi nisu bili - kao sada - improvizirana zamjena za politbiro. Srednjostrujaške novine nisu darivale čitateljima postere s križnim putom, a crkva nije redigirala školske programe. Bila su to, ukratko, vremena zloćudne ateističke vlasti kojoj ništa kršćansko nije bilo ni blisko ni poželjno, piše Jurica Pavičić u svojoj kolumni u Jutarnjem listu.

Te iste strašne ateističke 2015 na istočnim su se granicama Hrvatske prvi put pojavili ljudi u pohabanim patikama, s vjetrovkama i smartphoneima koji su se iz Azije pješice zaputili u Malmö, Frankfurt ili Amsterdam. Te 2015. Hrvatska se, deset godina nakon Italije i pet nakon Grčke, prvi put suočila s izbjeglicama. Te 2015. hrvatska policija u hrvatskim uniformama na granici ih je organizirano dočekivala. Pokraj Broda je organiziran prihvatni centar. Tadašnji ministar policije, inače izviđač, u nekoliko je dana organizirao šatorsko naselje te danima boravio u njemu bdijući nad tim da prema putnicima u nevolji sustav postupa dolično i humano.

Tih dana zapadne su novine laskavo izvještavale kako je postupanje hrvatskih graničnih službi u “striking contrast” (zapanjujućem kontrastu) prema ponašanju Mađara, koji su istih tih tjedana emigrante hranili tako što su im preko žice u kavez bacali kruh. Tih dana Hrvatska je bila zemlja koja je po postupanju u izbjegličkoj krizi bila u “zapanjujućem kontrastu” prema Orbanovoj Mađarskoj, ali zato slična Njemačkoj, Nizozemskoj i Švedskoj.

Tako je to izgledalo kad u Hrvatskoj nisu vladale kršćanske vrijednosti.

Od te 2015. prošle su tri godine. U te tri godine, naša se zemlja nasreću otarasila tih malignih ateista i zatornika kršćanstva. Marnom i koordiniranom operacijom Katoličke crkve i šatoraša, na vlast je napokon stigla prava katolička opcija. Predsjednica, premijer i gradonačelnici sveudilj pohode marijanska svetišta, vuku se po procesijama i rukuju s prelatima. Javna TV tapecirana je bogobojaznim emisijama i dokumentarnim specijalima o mučeničkoj svetoj crkvi.

Biskupske se poslanice iščitavaju kao što su se nekad iščitavali uvodnici u moskovskoj Pravdi, a novine čitateljima dijele katoličke memorabilije i postere. Crna vremena bezbožnog moralnog relativizma nasreću su daleko iza nas. E, pa kako sada, u toj novoj moralno oporavljenoj Hrvatskoj, izgleda odnos prema izbjeglicama?

Kako on izgleda, imali smo u posljednjih nekoliko mjeseci u više navrata čitati u hrvatskim novinama. Sada je priliku da to dozna zahvaljujući britanskom Guardianu dobilo i šire globalno čitateljstvo.

To je globalno čitateljstvo, naime, zahvaljujući tekstu Guardianova reportera imalo prilike doznati ono što hrvatsko čitateljstvo izvjesno vrijeme već zna: da su se izbjeglice u širem prostoru Like i Korduna pretvorili u resurs novovjeke hajdučke ekonomije. Vremena kad je Hrvatska za izbjeglice dizala šatore te kad se na ulazu u kamp s njima rukovao ministar, odavno su prošla. Danas hrvatski “tretman izbjeglica” funkcionira bitno drukčije. Kad ih policija zatekne, ne dovodi ih u postaju, ne daje im priliku da formalno zatraže azil.

Umjesto toga, policija im uzme mobitele koje zaplijeni ili uništi, opelješi im novac, a potom ih silom preprati i šutne natrag u Bosnu. Ondje izbjeglice čekaju da im netko, najčešće rodbina sa Zapada, pošalje novi mobitel i eure, da bi potom opet krenuli. A kad krenu, padnu opet u ruke ovovjekih Andrijica Šimića koji su granični prijelaz pretvorili u ekonomski resurs, a novčane pošiljke iz pariških i briselskih “banlieuea” u dodatni izvor prihoda u nerazvijenim planinskim područjima.

Generalizacije su, dakako, uvijek opasne. Vjerujem da na prostoru karlovačke i gospićke PU tako ne postupaju svi policajci. No primjera je puno i svjedočenja previše da bi se mogla držati izoliranim incidentom. Da se marodersko pljačkanje putnika na cesti dogodilo i jednom, i taj bi jedan put zahtijevao temeljitu internu istragu, odgovornost i otkaze. A ovdje očito nije riječ o jednom izoliranom incidentu, nego o praksi koja je toliko učestala da evidentno postaje dio standardne operativne procedure, ili barem polutolerirane “sive ekonomije”.

A da je ta praksa polutolerirana, ili čak poželjna, svjedoči i činjenica da izvještaji o pljačkanju izbjeglica tjednima izlaze u hrvatskim novinama, a da to vodstvo hrvatske policije i ministarstva unutarnjih poslova nije ponukalo na ama baš nikakvu reakciju. Ni traga zabrinutosti ili ograđivanju, nije se čak ni fingirala interna istraga, a policijski vrh izdao je sarkastično priopćenje u kojem konstatira da se izbjeglice ozljeđuju vatrenim oružjem u - uzajamnim obračunima! Eto ti što mora trpjeti jadna i sirota hrvatska policija: ima posla s ljudima koji su propješačili 7000 km da bi iz neobjašnjivih razloga baš u šumama oko Drežnice ili Prilišća počeli igrati paintball s pravim mecima.

Odmah ću reći: ne spadam u liberalne naivce koji misle da je rješenje izbjegličke “seobe naroda” jednostavno. Nisam naivan pa da mislim da jednostrani humanitarni pristup nema neku, manju ili veću, socijalnu cijenu. Također mi je jasno da se Hrvatska u priči o izbjegličkom valu našla u nezahvalnoj (a u povijesti više puta ponavljanoj) poziciji graničarske predstraže. Njezine veće i/ili bogatije susjede blindirale su svoje granice bodljikavom ili žilet-žicom, odlučne da prebjege preko Une vrate u Hrvatsku kao u “hot spot”. Te bogatije ili/i veće zemlje izbjegličku bi humanitarnu dramu rado rješavale, no po mogućnosti ne kod kuće, nego u Lampedusi, Kladuši ili hotelu Porin. Svjestan sam da se Hrvatska doista našla u nezahvalnom sendviču (premda, treba reći, kudikamo manje nezahvalnom nego Grčka, Srbija i BiH).

Ali čak i da sve to jest tako, čak i da izbjegličkom pitanju prestanemo pristupati kao humanitarnom i pretvorimo ga u kriminalno-policijsko, to i dalje ne znači da policajci imaju pravo sustavno plijeniti imovinu “prekršitelja” i uzimati im novac iz džepa. Da hrvatska policija u Zagrebu ili Rijeci fait accompli zatekne provalnika u trafiku, pljačkaša benzinske pumpe ili pijanog vozača te da mu nakon privođenje ukrade novac, razbije mobitel i odbije mu odobriti zakonsku pravnu pomoć, izbio bi skandal do neba.

Danima bi se pisalo o prekoračenju ovlasti, pljuštali bi otkazi i isprike, tražila bi se ostavka ravnatelja policije ili ministra. Ali kad se takvo što dogodi ne u Zagrebu, nego u šumama oko Lapca, kad žrtve hajdučije nisu Hrvati, nego Sirijci ili Iranci, ta “ekonomija” drumskog razbojništva najednom postane nešto na što se sliježe ramenima. Mjesecima i tjednima hrvatska javnost zna da su se policajci tamo zaigrali Mijata Tomića i Jove Čaruge, mjesecima i tjednima svjedočenja u višekratnim takvim incidentima izlaze po novinama, ali nema skandala, nema bure u javnosti, nema ljutitih komentara, nitko ne traži ostavke, a ministar policije Božinovićnije ni na čijim ustima. Dok njegovu kolegi Kujundžiću slijedi vjerojatni otkaz zbog jednog kašnjenja ambulantnih kola, u istoj Vladi sjedi ministar kojem policajci redovno pljačkaju putnike na cesti, ali se on za svoju stolicu ne mora bojati.

Prije samo tri godine strani su mediji objavljivali fotografije hrvatskog policajca kako pomaže sirijskoj djevojčici da uđe u vlak. Prije samo tri godine isti je Guardian izvještavao iz besprijekorno urednog izbjegličkog kampa, a zapadne su novine pisale o “striking contrastu” između mađarskog i hrvatskog postupanja s izbjeglicama. Tri godine poslije isti taj Guardian piše o istim tim hrvatskim policajcima, ali ovaj put ne objavljuje fotografiju policajca koji pomaže curici, nego reportažu o legaliziranoj policijskoj hajdučiji. Tri godine poslije jedini “striking contrast” nije onaj između Mađarske i Hrvatske, nego između Hrvatske onda i Hrvatske danas.

Što se u te tri godine dogodilo? Pa, jednostavno. U te su tri godine, naprosto, pobijedile kršćanske vrijednosti.

Prije tri godine, naime, vlast i opće društveno ozračje su po mišljenju klerikalne Hrvatske bili ateistički i bogohulni. No iz nekog razloga, začudo, baš je to ateističko i bogohulno ozračje gajilo neke vrijednosti koje se meni - ispravite me ako griješim - čine kršćanskima. Inkluzivnost, sućut, razumijevanje drugog i podrška ranjivom nisu se doživljavali kao slabost. Pomirba nije bila izdaja. Slabiji nije bio onaj kojeg treba zgnječiti.

Ali, naravno, to su bila ateistička vremena. U međuvremenu, Crkva je dobila svoje, smijenila je vlast i postala neformalni ideolog društva. Pa sada, tri godine kasnije, vidimo koje su to “vrijednosti” koje su s tom ideologijom došle. Pomirba je danas doista izdaja, sućut je slabost, drukčije i ranjive treba zgaziti. Oni su Oni: a s obzirom na to da nisu Mi, može se iskoristiti njihova slabost i opljačkati ih na cesti.

Ta slika čista je i nerazrijeđena slika nove, “obnovljene”, konzervativne Hrvatske. To je ono što smo postali, u što nas je konzervativna rekonkvista pretvorila.

Naslovnica Hrvatska