Tristo šezdeset četiri dana jedva se primjećuje da je ovaj grad naseljen. Glavnom ulicom ujutro prođe tri do pet automobila, jedan seljak na traktoru u poljoprivrednoj ljekarni kupi vreću mineralnoga gnojiva, jedan u ambulanti opće medicine natašte dade krv i mokraću, jedan se dođe slikati za osobnu kartu, nekoliko domaćica s namirnicama zaustave se pola sata na kavi, školarci s torbama na ramenima putem šutiraju konzerve ili kamenjima gađaju pse lutalice.
A onda iza podneva sve opusti. U kafiću u centru tek jedan Miroslav zamišljeno zuri u čašu pelinkovca, a konobarica iza šanka čeprka po Fejsu, savršeno nesvjesna da Miroslav još od srednje škole, cijelih petnaest godina, čezne za njom, piše Ante Tomić za Jutarnji list.
Svi su drugi zatvoreni u kuće, na kaučima i...