Novosti Hrvatska

ljudi su beštije

Ovo je Bongo, psić kojeg je luđak zatukao sjekirom po glavi i slomio mu lubanju: pročitajte šokantnu priču o ljudskoj brutalnosti

ljudi su beštije
I junak naše priče prije dva mjeseca stigao je na privremeni smještaj u Split kako bi se što prije našla ruka koja će ga do kraja života maziti i paziti

Humanost, čovječnost ili ljudskost, bilo koji pojam od ponuđena tri da odaberete, možete isključivo koristiti kao opis jedne ljudske karakteristike. No, kako opisati čovjeka koji ne posjeduje tu karakteristiku? Ako životinje mogu osjećati, voljeti i učiti, a u sebi nemaju humanosti, jer to mogu imati samo ljudi, što je onda čovjek koji ne poznaje taj osjećaj? Beštija?

Nažalost, svakodnevne vijesti sve češće dokazuju da ljudi mogu biti najgore zvijeri koje koračaju ovim planetom. Jedan od primjera koji to dokazuje je Bongo, junak naše današnje nedjeljne priče. Priče koja nije ugodna i "pitka" širem čitateljstvu. Štoviše, ovo je ružna hrvatska priča o borbi dobrih i loših ljudi, onih koji osjećaju grižnju savjest, i onih koji jednostavno ne osjećaju.

Zamislite se kako držite sjekiru visoko u zraku i nišanite glavu razdraganog, veselog i nevinog osmomjesečnog psića. Takva slika u jednoj osobi nije probudila niti malo onog osjećaja s početka priče, a s nekoliko zamaha sjekirom, zauvijek je "nepotreban" osjećaj odgurnuo od sebe. Zamislite kako sjekirom lomite kosti životinji i ništa ne osjećate, apsolutno ništa. Onda tu životinju, još uvijek živu, ostavite na snijegu i ledu, bacite je kao smeće da s otvorenim ranama po leđima i slomljenom lubanjom čeka polaganu i sigurnu smrt. Nažalost, takav pojedinac nije znao da je ostavio zbilja posebnog psića, borca i veseljaka, koji je bez obzira na sve, čekao i dočekao svoje svjetlo na kraju tunela – Željanu Milivojević, mladu volonterku koja je u Kninu odlučila stati na kraj maltretiranju, mučenju, ubijanju i napuštanju nevinih životinja.

Kada smo je upitali za Bonga, kazala je da se jasno sjeća tog dana – kako bi ga uopće mogla zaboraviti?

– Dobili smo dojavu kasno navečer oko ponoć. Vidila sam da je fotografija dnevna i nije mi jasno zašto tog psa nisu odveli do veterinara kada su ga ugledali. Veterinar mora primiti životinju u takvom stanju i napravi sve što treba, a poslije preuzima sklonište. Kako je već bilo kasno kada sam dobila informaciju o njemu, odmah ujutro, oko šest sam se digla i trčala na to mjesto po njega, nekih dvadeset kilometara od Knina.

Bio je pokraj neasfaltirana bijelog puta gdje se lokalci rekreiraju. Ljudi su nam rekli da im je izišao pred auto, što znači da ga je vjerojatno netko iz auta izbacio. Kružili smo kako bi čuo zvuk auta i u jednom trenutku smo vidjeli da je išao za nama. Kada sam krenula put njega, pobjegao je u grm i prepao se, i ja bih se bojala na njegovu mjestu. Čučnula sam pored njega i čekala nekih desetak minuta da mi sam priđe. Mazila sam ga i pokušala ga pažljivo staviti u auto. Odmah je u vožnji legao na mene – govori Željana o danu kada je upoznala zaštitno lice njezine udruge "Berta", čiji se volonteri svakodnevno brinu o brojnim napuštenim kninskim njuškicama.

Premda joj je žao što se svim životinjama ne posvećuje toliko pažnje, svjesna je da je priča o Bongu jasan pokazatelj kakvi sve ljudi oko nas hodaju, žive, glasaju, odlučuju, osuđuju, mrze i ubijaju.

Zamislite kako tom čovjeku dajete svoje dijete da ga drži, čuva ili odgaja. Osobi koja je više puta tukla sjekirom po glavi nedužne životinje, kako bi je nasilno ubila, i na kraju je ostavila živu da se trese od zime i gladi, krvari i pati, iz minute u minutu, iz sata u sat, iz dana u dan. I tako deset dana!

– Bilo je strašno za gledati. Veterinar je po rani procijenio da je Bongo deset dana čekao da mu netko pomogne. Sreća, bilo je zima i nije bilo muha. Da se to ucrvalo bilo bi još gore. Glava mu je bila gotovo prepolovljena, čak je bila gora rana na leđima gdje je otkinut debeli sloj kože. Gnoj mu je tekao kao iz slavine, gusti, zelenkasto-žuti, užasno je smrdjelo, kao da se raspada – prisjeća se Željana gnjusne priče od koje suze naviru na oči i steže se srce, kao da ga je netko stisnuo šakom i ne pušta.
S takvim psom čekala je veterinara sat vremena. Bila je s njim kad mu je čistio i šivao ranu te mu je morala držati glavu kako bi spojili dvije strane.

 

 


– Bila je takva rupa na glavi da se ne može opisati – kaže naša sugovornica, i zbilja se ne može opisati. Kako su fotografije uznemirujuće, nažalost nismo ih u mogućnosti objaviti, ali svi oni koji se usude, mogu ih pogledati na Facebook stranici udruge "Berta". Na svu sreću, u trenutku kada ga je Željana pomazila, za Bonga je krenuo bolji život.

– Dovela sam ga kući gdje su bili i drugi psi. Odmah su ga prihvatili, ali je kod mene u sobi bio sigurno dvadeset dana, kako ga drugi psi u igri ne bi ozlijedili. Nakon toga je počeo izlaziti vani i družiti s drugim životinjama – malo opuštenijim glasom priča 25-godišnja volonterka.

Fotografija prepolovljene Bongove lubanje obišla je Hrvatsku, te je izazvala zgražanje, tugu i bijes brojnih. Ljudi su se javljali, donirali, htjeli mu pomoći.

Kako obično biva kod pacijenata koji se oporavljaju od teške ozljede, većina ih teži odlasku na more. Tako je i junak naše priče, mješanac Bongo, prije dva mjeseca stigao na privremeni smještaj u Split kako bi se što prije našla ruka koja će ga do kraja života maziti i paziti.

– Ista splitska volonterka iz Knina već je uzela jednog psa, Đoleta, koji je bio pred umiranjem, i doslovno ga je oživjela. Tako je i Bonga odvela u Split, kako bi ga pokušala udomiti. No, vidim da se nikako od njega ne može odvojiti, kaže da će ga morati vratiti natrag u Knin jer je teško s više životinja, sama je i radi, a onda opet htjela bi ga ostaviti u nadi da će ga udomiti. Stvarno se trudi i hvala joj na tome – kratko će Željana.

Kada smo dogovarali susret s junakom naše priče, teško je bilo zamisliti da ćemo vidjeti živo biće zatučeno sjekirom. No, kad smo iz daljine ugledali simpatičnog i razigranog mješanca srednjeg rasta, lovačke i ovčarske krvi, obuzela nas je sreća zbog mnoštva pozitivne energije s kojom zrači. Javlja se, okreće, liže, maše repom i veseli se svakom ljudskom dodiru. Na sreću, nije svjestan onoga što mu se dogodilo, zašto ne vidi na jedno oko i zašto mu nedostaje dio glave, a sudeći po njegovu ponašanju, Bongo ne krivi ljude za svoju sudbinu.

– Kada je tek došao iz Knina bojao se, nije se navikao na život u gradu, ali se u svega tjedan dana u potpunosti prilagodio. Jako voli ljude, što je nevjerojatno nakon svega što je prošao. I bez obzira na sve, brzo se veže. Ne obavlja nuždu u kući i naučio je šetati na uzici. Slaže se sa svim psima, živi s macom Umom i dva psa, Frodom i Arčicom, koji su ga odmah prihvatili. S ljudima je super, ali se malo boji muškaraca, no treba mu samo nekoliko sekunda dok ne shvati da mu oni neće napraviti ništa nažao. On je idealan za obitelj i ljude koji imaju druge pse i dvorište. Kopira, povodljiv je i sve radi kao i drugi psi – kaže volonterka koja je pružila Bongu privremeni smještaj i veterinarsku skrb.

Uskoro bi trebala prestati terapija s antibioticima i izvaditi mu lijevo oko na koje ne vidi od posljedica udarca sjekirom.

– Srećom veterinarka se zbilja potrudila kako bi mu na operaciji što bolje sanirala ranu. Osim nje, dosta ljudi ga voli, prati i pomaže, ali mu treba dom – pojašnjava volonterka iz Splita, te ističe kako je spremna dovesti ga bilo gdje da ga ljudi vide, upoznaju i podruže se s pravim psećim junakom.

Na ulici ga brojni prepoznaju i trče mu u zagrljaj da ga pomaze, a oni koji ga nisu vidjeli, istovremeno se šokiraju i raznježe nad Bongovom pričom.

– Zamislite da šetate psa i netko vas pita što mu je to na glavi, a vaš odgovor je: zatuklo ga sjekirom. I tako izgovorite bezbroj puta – kaže privremena udomiteljica iz Splita. Zbog blagog pogleda ne možemo ga zvati "scarface", niti mu iz šale staviti gusarski povez, jer je drugo oko prepuno poštovanja, ljubavi i odanosti koju samo pas može osjećati i pokazati svome gospodaru. No, pojedinci odanost životinja ignoriraju i iskorištavaju vježbajući svoje udaračke sposobnosti na biću koje se neće braniti, gristi, zapomagati i vratiti udarac. Zbog toga Bongo nije jedini kojemu su ljudi odlučili uništiti život.

Na stranicama udruge "Berta" dugo smo tražili Bongove fotografije od prije četiri mjeseca, jer su skrivene zbog mnogobrojnih svakodnevnih objava napuštenih životinja pronađenih na području Knina.

– Na sastancima s gradonačelnikom Markom Jelićem, isticala sam da je potrebno zakonom propisati obaveznu kastraciju. Pokušat ćemo preko udruge kastrirati što više ljubimaca starijeg stanovništva koji ne razumiji koliko to doprinosi povećanju broja lutalica u gradu. Trenutačno ih ima više od dvjesto – kaže nam o šokantnim podacima predsjednica udruge "Berta" te nastavlja:

– Rezultat toga su dva velika čopora divljih pasa u kojima ih je po dvadeset, i stalno se kote. Ne ih možeš ih uhvatiti. Da nam makar te lovilice omoguće, pa da uhvatimo ženku. U slučaju da se ne pripitomi vratimo je, ali steriliziranu, tako je mirnija, nije agresivna i neće se više kotiti. Treba ih sve kastrirati. Ništa ne vrijedi kad udomiš njihove štence, ako će se oni opet za šest mjeseci kotiti, i tako se samo vrtiš u krug – frustrirana je Željana sustavom i neodgovornim ponašanjem svojih sugrađana i ljudi iz okolice Knina, koji su glavni krivci za veliki broj napuštenih životinja prepuštenih svom prirodnom nagonu.

Jednu od takvih, curu Mašu, uspjela je spasiti.

– Ona je bila totalno divlji pas i kada je došla do umiranja izdvojila se iz čopora i nije dala da joj se priđe. Pokušala me je ugristi, ali nije imala snage jer je jedva hodala. Sjećam se da sam je umotala u deku i odvela je u Šibenik. To je bio pas koji nikada nije osjetio ljudski dodir, a prema procjenama veterinara, stara je više od osam godina. Ima mjesec dana da smo je poslali u Njemačku, u organizaciji "Vox Animalis" koja s nama surađuje i udomljava pse, pogotovo one koji su bolesni.

 

 

 

 


Oni moje pse objavljuju na svojim stranicama i ako se netko javi da bi im pružio smještaj, zovu me, dođu po psa i odvedu ga. Kada su mi javili da je Maša stigla, i poslali mi fotografije kako se veseli i druži s ljudima nisam mogla vjerovati da je to isti pas. Vidite da za svakoga ima nade, koliko god je bila divlja i bolesna, bilo je nade. Sada maše repom, igra se, veseli se i skroz je drugi pas – uz osmijeh kaže naša sugovornica, sretna jer je jednoj napaćenoj psećoj duši pronašla dom.

U Njemačku je za boljim životom pošao i Floky, pas koji je nedavno, nažalost, osvanuo na naslovnici "Slobodne" s odrezanom šapom. Također je iz Knina.

– U Hrvatskoj ne postoji uopće proteza za nogu, a u Njemačkoj će je napraviti po mjeri. Mačka koja je u Kninu bila lutalica, sada u Njemačkoj živi kao carica, gotovo da ima svoju sobu. Pa iz Knina životinje koje odlaze u Njemačku dobiju taj bolji život kojem svi težimo – uz podsmijeh govori 25-godišnja djevojka koja je razočarana postupcima svojih sugrađana i okolinom koja iz dana u dan "servira" dozu nehumanosti.

– Meni je svaki mjesec užas. Druge udruge nekada u mjesec dana nađu po jedno štene u kutiji, a ja jednom mjesečno čujem sve gore i šokantnije priče. Knin i Benkovac su najgori što se toga tiče. Problem su sela, nemaju para i ne slušaju kad im kažeš da se psa mora sterilizirati i kastrirati. Tamo ljudi razmišljaju: ako nije za lov i ako nije za čuvat kuću, šta će ti onda pas, i izbace ga na ulicu. Neće nitko da kaže tko je odgovoran za takvo nešto, makar im to bio susjed – pojašnjava problematiku kninska volonterka Željana.

No, osim što se životinje izbace na ulicu, uz to se muče, ubijaju i doslovno kasape.

– Nažalost, po ovome se Knin poznaje. Kada su objavljene njihove priče, policajci su mi prišli i kazali: "Što sam išla odmah u javnost, što se njima nisam javila". A što bi oni uopće napravili? Ne sviđa im se kako se Knin prikazuje, ali to je prava slika ovoga grada. Postojao je slučaj koji nisam imala snage spomenuti. Netko je ispred veterinarske stanice ostavio rasporeno štene od dva ili tri mjeseca, odsjekli su mu noge i sve rastvorili. Naravno da ne mislim na sve ljude, ali ovdje ima luđaka. Ne prođe mjesec dana i opet se pojavi strašan slučaj – ističe Željana, kaže kako se još nije oporavila od nedavna poziva djelatnika hitne pomoći, koji još jednom dokazuje koliko su se ljudi udaljili i postali strani jedni drugima.

– Hitna pomoć me obavijestila o jednom čovjeku kojeg su odvezli i pitali su me bi li otišla do njegove kuće da se pobrinem za njegova psa i mačke ili da pitam susjede da ih nahrane. Kada sam ušla u kuću, stala sam u lokvu njegove krvi na podu. Kao u horor filmu, grozno. Čovjek je živio s otvorenim ranama, ostao je nepokretan i nitko deset dana nije primijetio da nije izlazio vani. Ne znam je li uopće živ. Susjede uopće nije bila briga što se događa pored njih. Objasnila sam im što se dogodilo i pitala mogu li mu nahraniti životinje, naravno, nitko nije htio. Kazali su da im ne treba još jedna briga na vratu, da ih maknem – ljutito i razočarano kazala je naša sugovornica.

Kako su se susjedi žalili na njezine pse i one koje je čuvala do trajnog udomljenja, bila je primorana skriti se na tajnu lokaciju gdje čuva životinje, te se brine o njima i zajedno s njima čeka njihovu ljepšu budućnost.

– Zeza me veterinarska inspekcija, jer po zakonu udruge ne bi smjele skupljati životinje nego samo adresirati građane i ljude, a ne pružati im sklonište. Sve životinje sam čipirala na moje ime, oni su svi moji psi i ne vode se na udrugu. Uostalom, gledajmo realno, kao da bi netko mogao pokupiti te pse i negdje ih smjestiti. Kažu: "To je zakon". Ma kakav zakon? Treba se mijenjati!

 

 

 

 

 


Kada se uzme pas i skloni s ulice, ja dobijem kaznu. Grad Knin, šibenskoj tvrtki "As-Eko", koja drži tamošnje sklonište za napuštene životinje, financijski pokriva zbrinjavanje četrdeset pasa u godini dana, ali što je s ovih minimalno dvjesto koji lutaju okolo.

Razumijem za naš grad, mali je, zbrinjavanje svakog psa košta tri tisuće kuna, razumijem da oni ne mogu više, ali puno je lutalica. Koliko sam već legla štenaca pokupila i zbrinula, jer da nisam to bi opet postale odrasle lutalice po Kninu. Što bi bilo da ih ostavim? Ako jedna ženka okoti deset štenaca, to je novih deset pasa, deset domova... – ističe Željana koja neumorno gura dalje, mačuje se s vjetrenjačama, kao Sizif uz brdo gura kamen i ne okreće glavu kada ugleda ranjenog psa ili mačku bez udova, rasječene glave i rasporenog želuca, jer za nju još uvijek postoji jedna vrsta koja je nikada neće razočarati – životinje.

 

 

 

'Nužna je suradnja svih i provedba zakona...'
Veterinarka Ivana Ćapeta svim silama se trudila kako bi operacijom pomogla Bongu i vratila mu normalan život, a sudeći po njegovu ponašanju uspjela je u naumu. Istakla je kako se u svom radu često susreće s ozlijeđenim životinjama, no ovakve vrste ozljeda namjerno nanesenih od čovjeka, posebno su joj potresne.

– Bongo je došao kod nas sa starom inficiranom ranom na glavi koja je jako ružno izgledala, ali je njegovo opće stanje bilo dobro i nije bio životno ugrožen. Nakon terapije antibioticima i svakodnevne toalete, ranu smo kirurški obradili i rekonstruirali ozlijeđeno područje na glavi. Bongo je još uvijek pod terapijom, a rane polako zacjeljuju. Najvidljivija posljedica cijele Bongove priče je gubitak jednog oka s čim se on jako dobro nosi i to ne utječe na kvalitetu njegova života – kazala je veterinarka koja bi ovoga šarmantnog i dragog mješanca svima preporučila za ljubimca, jer je unatoč svemu što je prošao jako druželjubiv i veseo pas.

Svjesna je da će ovakvih jezivih i gnjusnih priča još uvijek biti, a i sama kao stručnjakinja ističe kako je nužna suradnja svih koji pomažu životinjama.

– Veliki problem u Hrvatskoj je populacija pasa lutalica, a na području Zagore i Knina nalazi se puno zlostavljanih i bolesnih životinja. Po mome mišljenju nužna je suradnja udruga koje se bave zaštitom životinja, veterinara i jedinica lokalne samouprave kako bi se ti gorući problemi sanirali u skladu sa Zakonom o zaštiti životinja. Volonteri daju sve od sebe, ali broj napuštenih životinja premašuje njihove mogućnosti – savjetuje Ivana Ćapeta, zaposlenica specijalističke veterinarske ambulante za male životinje "Pet-Vet".

 

Naslovnica Hrvatska