Bila je to zgoda po prilici kao kad hadezeovac treba zaposliti glupog nećaka ili nesposobno kumče, a čemu prethodi ovakav nekakav neprijatni razgovor s višim stranačkim funkcionarom:
“Je li pametan?”
“Onako... Neću te lagat, nije baš.”
“Ali je vrijedan?”
“A ne, ne. Mladić je izrazito lijen. Na poslu ga ne očekujte prije jedan popodne. I, ako smijem dodati, rijetko je pokvaren, podao, neiskren, laže čim zine.”
“Pa vjerojatno je onda zgodan? Nasmijan? Šarmantan? Poletan?”
“Bože sačuvaj! Upadljivo je ružan. I vazda šutljiv i smrknut. Gleda čovjeka kao da bi mu opsovao sve do devetog koljena. Što, uzgredno kazano, često i čini. Bez ikakvog razloga ti uvrijedi majku. Osim toga, nasrće na žene. Hvata za sise kao mutav. U jednu riječ, izuzetno je loše odgojen. A i smrdi na češnjak i trul...