Novosti Hrvatska

potresno svjedočanstvo

Supruga mi je dobila dijagnozu - karcinom. Trebala je odmah na operaciju, ali čekali smo šest tjedana i ništa. Kažu nema anesteziologa...

potresno svjedočanstvo
Tomislav sa suprugom Gorankom
Tomislav sa suprugom Gorankom

Ivana Kalogjera je osmislila veliki projek potpore ženama oboljelima od malignih bolesti. Kako bi pružila utjehu tisućama onih koji se bore s karcinom, skupila je 107 priča oboljelih, a mi vam izdvajamo svjedočanstvo Tomislava Perca koji piše o svojoj ženi Goranki i kaže: "Trudio sam se svojoj voljenoj biti podrška, no ne znam jesam li u tome uspio"

Pročitajte priču iz pera Tomislava Perca:

Godina je 2016. I nije ni počela tako loše. Onako uobičajeno, malo gore pa malo dolje. Ništa što bi nas trebalo brinuti. Malo posao, malo učiteljica u školi i tako, samo da mi ne bude dosadno. I onda dolazi kraj godine. Vrijeme u kojem se inače pripremam za proslavu rođendana i blagdana i sve ono što me veseli, ali jedan odlazak ginekologu sve to promijeni.
Ne u smislu da nisam proslavio sve što je trebalo. Jesam, ali sam to više “odradio” no što sam se istinski veselio tim danima.
Uglavnom, moja supruga Goranka došla je od ginekologa i rekla mi da je doktor našao nešto na desnoj dojci i kako treba ići na dodatnu pretragu, mamografiju. Tog liječnika osobno poznajem i znam da je u svom poslu jako dobar i da su sve njegove pacijentice jako zadovoljne s njim i njegovim radom, tako da nije bilo sumnje u to da Goranka ne bi trebala ići na dodatne pretrage.


'Psovala sam život, mama mi umire…': dirljiva priča djevojke čija je majka oboljela od raka kad je njoj bilo samo 13 godina i nakon šest ciklusa kemoterapije uspjela pobijediti malignu bolest​

Moj je karcinom bio u trećem stadiju, proširio se trbušnom šupljinom. Krenula sam doslovce u rat za vlastiti život. I znate što - pobijedila sam rak!​

Došlo je vrijeme tog drugog mišljenja koje nimalo nije bilo ugodno, ali je doktorica bila totalno direktna i odmah nam je rekla da nalaz nije dobar. Smrzneš se na trenutak i onda počinješ razmišljati sto na sat, a moraš ostati "kul".
Novonastala situacija u kojoj ne samo da nikada nisi bio, nego nisi uopće ni razmišljao o toj mogućnosti, dogodi se u sekundi. I ništa, sve radiš po nekakvom instinktu, probaš utješiti, biti podrška, a i sam znaš da se u tom trenutku Goranki svijet ruši i da nema baš riječi utjehe koje bi je mogle utješiti. Ali si tu, pored nje.

Sabrali smo se na brzinu koliko je to bilo moguće i zaputili se u Kliniku za tumore. Ako netko može riješiti taj problem, onda idemo u pravom smjeru. Pregled kod liječnika, koji u toj bolnici kotira kao jako dobar, nije prošao loše. Sve je upućivalo na to da ćemo novonastalu situaciju riješiti vrlo brzo. Tu smo, na pravom mjestu. I onda počinje klasična priča hrvatskog zdravstva.

Čekanje operacije…

Iako je moja supruga po svemu bila pacijentica koja bi na stolu trebala biti u roku od 72 sata, tri smo tjedna čekali red. Cijelo vrijeme dok iščekuješ poziv iz bolnice moraš funkcionirati kao da se ništa ne događa. Imaš obaveze koje moraš obavljati i moraš biti priseban. A onda se u nekom trenutku u svemu tome pogubiš. Znate kako kažu: “Vrag ne dolazi sam”. Dođeš na posao. Dočeka te problem. Svi misle da su njihovi problem najveći. Nakon toga dođeš kući i imaš stvaran problem: voljena osoba ima karcinom dojke i ne znaš što bi trebao reći i kako bi se trebao ponašati u svemu tome, a da svima ugodiš i rješavaš probleme.
Cijelo sam vrijeme sam sebi govorio: “Ma kad je stave na stol i operiraju, neće to biti tako strašno.” Treba imati pozitivne misli jer ništa ti drugo ne preostaje.

I dolazi trenutak kada nam se iz bolnice trebaju javiti za operaciju. Ali, nitko nam se nije javio. Goranka zove i dobiva informaciju da njezina operacija nije u programu ni u sljedeća tri tjedna. Drugi riječima: agonija se nastavlja. Shvaćam da nešto moram poduzeti. Sav nabrijan odlazim u bolnicu. Putem razmišljam kako ću im svašta reći, ali nailazim na osoblje koje je beskrajno kulturno i kojemu su ruke vezane.

“Gospodine Perc, nemamo anesteziologa i ne znamo kada će vaša supruga, kao i ove žene koje su došle prije nje, biti na redu za operaciju”, rekli su mi.

Toliko o našem zdravstvu za koje se izdvaja od naših plaća. Počneš razmišljati kao većina ljudi. Da potražim vezu? Ma ne… Ali što ako Goranka dođe na red prije nekoga kome treba hitnija operacija?

Uzeo sam svu dokumentaciju iz bolnice. Sad sam prepušten sam sebi. Prvo sam počeo razmišljati jesam li dobro napravio. A onda ostaviš zdravstvo iza sebe i kreneš dalje. Okrenuo sam broj mobitela drage mi osobe koja je to prošla i potražio pomoć i, naravno, dobio informaciju koja mi je u tom trenutku izgledala kao da je sve gotovo, riješeno. Ali samo u tom trenutku. Sad zamislite koliko kombinacija, koliko truda, poznanstva i trošenja snage izgubi čovjek, a još se nije počeo ni hrvati s problemom.
Na kraju odlazimo u privatnu ordinaciju. Na to nas je natjerala “viša sila” – naše zdravstvo. Nema “obećanja ludom radovanje”, odmah zakazujemo termin operacije. Kako jednostavno, ne može biti jednostavnije!

Cijelo to vrijeme borbe s “višim silama” ispitujem se i nisam siguran jesam li svojoj voljenoj dovoljna podrška, jesam li svom djetetu dobar otac. Trudio sam se biti podrška i suprug koji je kraj nje u svakom trenutku. Jesam li uspio???

I sad kad razmišljam o onome što smo prošli, ponovno se pitam što se događa s ljudima koji nemaju mogućnost izići iz tog začaranog kruga “više sile” na način na koji smo mi izišli? Koliko se oni napate ne bi li riješili svoj problem i riješe li ga uopće?
Još uvijek smo u 2016. godini, godini koja nikako da prođe. Nikako da je ostavimo iza sebe. Nekako se odužila, ali znao sam da i njoj mora doći kraj. Nastojali smo se svi skupa ponašati kao da se ništa strašno nije dogodilo. Imamo dijete koje treba znati istinu, a opet ga ne smiješ previše opteretiti. David, nas osmogodišnji sin, da i njega spomenem, uvelike nam je pomogao tako što je redovito izvršavao svoje obaveze. Bez naše pomoći kod pisanja zadaća odradio je sve kako treba i prošao 2. razred s vrlo dobrim uspjehom.

I, kao što rekoh, mora i toj godini doći kraj. Došli su blagdani koji su mi nekada bili tako dragi. Ne mogu reći da mi i te godine nisu bili dragi, ali nisu bili potpuni. Bio sam malo umorniji, više psihički nego fizički. Kod Goranke je taj umor bio i fizički i psihički.
Sad kad se vratim na početak, vidim da nisam puno rekao o tome kako sam se osjećao istinski duboko u sebi. Više sam vam pričao o sustavu bolnica, jadnom zdravstvu i tome slično. Sad ne znam je li to prednost ili mana. Što je bolje? Je li bolje da je sve išlo kao po loju i da sam imao previše vremena za razmišljanje i žaljenje samoga sebe ili ovako kada je sve bilo "našpanano" i nisam imao vremena baviti se sam sobom? U takvim ti se situacijama uključi nagon za preživljavanje i tražiš najbolju opciju za voljenu osobu. U svemu što sam naveo potrebna je i podrška rodbine te najbližih prijatelja koji te okružuju. Bez podrške i puno optimizma nije lako prolaziti kroz takav period života.


Ukoliko želite pročitati i  ostale 104 priče o tome kako se ljudi nose s rakom to možete OVDJE.

Projekt 'Nismo Same'
Novinarka Ivana Kalogjera jako dobro zna kako je to kada vas dijagnoza maligne bolesti prekine u normalnom životu, probudi vas iz kolotečine u kojoj su vam se sve brige vrtjele oko posla, prijatelja, obitelji, a onda je jedina briga postala - kako preživjeti. Kako bi olakšala patnju svim ženama suočenima s teškom dijagnozom, ali i članovima njihovih obitelji, pokrenula je stranicu "Nismo same" gdje žene, djevojke iz Hrvatske, ali i regije, mogu pronaći utjehu.

- Tijekom 2015. godine dobila sam dijagnozu - rak dojke. Prošla sam šesnaest kemoterapija i brojna zračenja, a dojke su mi otklonjene. U to vrijeme sam bila savjetnica u ministarstvu, najprije u vrijeme Željka Jovanovića, a potom i Vedrana Mornara. I onda mi je usred sve te moje muke liječenja istekao ugovor o radu za ministarstvo koji nije produžen. Možete misliti kako mi je bilo: na leđima tako teška dijagnoza, bez posla, primanja... Uhvatila me depresija, nezadovoljstvo jer teško je kad ste zdravi, a ne radite, a zamislite kada ste zatvoreni u stanu, borite se s bolešću, a nemate posla, nemate sigurnost... - priča nam Ivana.

- I onda se nešto promijenilo - zatražili su iz jednog zdravstvenog časopisa da napišem dnevnik svoje bolesti. Neko vrijeme sam se premišljala, jer ipak trebaš otkriti svoje neke intimne detalje, razotkriti se svima. Ali pristala sam jer sam htjela maknuti stigmu s bolesti, jer rak se može dogoditi svakome. I onda sam, nakon što je moj dnevnik objavljen na Institutu za tumore, kao i na ulici, dobila jako puno reakcija žena koje su prošle isto što i ja, moja priča im je pomogla da barem malo lakše prođu kroz tu svoju tešku dijagnozu. Sjećam se kada su mi rekli da imam rak odmah sam otišla na internet, ne da bi tražila neke stručne članke, nego da pročitam priče običnih ljudi o njihovoj borbi; što ih je osnaživalo na njihovom putu, pomagalo im da prežive jer mi je u to vrijeme trebala utjeha ljudi koji prolaze ili su prošli isto što i ja. Ali takvih priča je bilo jako malo - kaže Ivana, koja je tada odlučila nešto poduzeti, otvorila je stranicu "Nismo same" (www.nismosame.com).

- Tamo sam počela objavljivati priče hrabrih žena o njihovoj bolesti. I onda je krenulo izvan svih očekivanja, tako da smo do sada objavili 107 priča iz Hrvatske, ali i susjednih zemalja. Preko stranice želim i senzibilizirati društvo za onkološke bolesnike koji su pobijedili bolest, jer kod nas nema programa, brige za ljude koji su prošli put od dijagnoze, zračenja, kemoterapije, operacija. Ostavljeni su da se pobrinu sami za sebe. Jedno napredno društvo ne bi se trebalo tako ponašati prema bolesnim, a i onim ljudima koji su na putu ozdravljenja - navodi ta novinarka.

 

Naslovnica Hrvatska