Novosti Hrvatska

'mislili su da sam lud'

'Ne znam zašto Hrvati hrle u Irsku, meni je ovdje bolje': Paul je rodni Dublin zamijenio Lijepom našom, koju obožava, no jedna ga stvar kod nas nevjerojatno nervira

'mislili su da sam lud'

Ljudi oko mene mislili su da sam lud kada sam odlučio otići. Ne znam zašto Hrvati hrle u Irsku, meni je ovdje bolje. Nisam siguran što je najbolji put za Hrvatsku, ali sam sto posto siguran što nije...

Kad Irac u proljeće 2018. napiše knjigu u kojoj Hrvatima poručuje, kako u naslovu stoji, “Moj brod je Hrvatska” (u izdanju Alfe), možda dijelom nasukan i slabije održavan, ali brod koji stoji uz mirno more, uz koji žive ljudi koji i dalje brinu o ljudima oko sebe, brod u dijelu svijeta gdje čak i razornija bura šiba rijetko, kamoli da dođe što gore od toga, reakcija je mnogih, u zemlji otkud se u Irsku bježi od hrvatske neimaštine, očekivano, skeptična, piše Jutarnji list.

Kojim to argumentima irski arhitekt pokušava uvjeriti Hrvate da im je, možda, bolje kod kuće negoli u njegovoj Irskoj? Doduše, pitanje je što je njegovo, Irska ili Hrvatska. Paul O’Grady svojim osjeća - oboje. Petnaest godina živi u Hrvatskoj, ima državljanstvo, padeže još nije naučio, ali razumije lokalne idiome, kad mu na hrvatskom ispričate vic za koji treba poznavati i ovdašnji kulturološki kod, O’Grady se, provjereno, smije na pravim mjestima. Mentalitet dobro poznaje, živio je u Slavoniji, Zagrebu, Istri, zna ljude, običaje, načine razmišljanja, naše sumnje i strahove, jake i slabije strane.

Irska je njegova koliko i Hrvatska, drži: “Tamo mi žive roditelji, rodbina, prijatelji, jasno da Irsku volim, ali moj život je odavno ovdje, Hrvatska je moj dom”.

Odmah u prvoj rečenici razgovora O’Grady kaže da zna da ne zna, da nije pisao knjigu za slavonskog branitelja bez stana i plaće, i da mu je sasvim jasno da je mnogima u Hrvatskoj doista teško, možda i nemoguće opstati. Više, ističe, govori onima mlađima, obraća se onima koji, misli, trebaju mijenjati način razmišljanja, a onda će, gotovo je siguran, naći načina da dobro žive tu gdje jesu.

Nedostatak samopouzdanja

“Budimo jasni, ja ne znam što je je najbolji put za Hrvatsku, ali sam 100 posto siguran što nije, a to je da se držite te ideje da je baš Hrvatska jedinstvena po tome što je osuđena na neuspjeh. Radim dosta s mladim ljudima i vidim da, koliko god oko sebe slušaju negativne stvari, mnogi od njih stvaraju vlastitu stvarnost, i to na pozitivan način. Ti ljudi su hrabri, vjeruju u sebe i držim da su mudriji nego što bi se očekivalo za njihovu dob i da su u pravu. Je li na nama da im slomimo nade? A to upravo čine mediji, to su poruke koje dobivaju iz javnosti - da ništa ne valja i da je sve uzalud.

Mudar je čovjek kazao: Bilo da ste uvjereni da možete ili da ne možete, vjerojatno ste u pravu. Ja, eto, vjerujem da je većina stvari moguća. Lakši je način odustati, ne vjerovati u mogućnosti, čak niti ne probati, ostati u neuspjehu govoreći da je sve nečija tuđa krivnja. Hrvatima nedostaje samopouzdanja. Možda ne oko sportskih uspjeha ili ljepote zemlje, ali da oko toga da budu respektirani kao međunarodni partner. Tako je nekad bilo i s Irskom, no mi smo prošli put od nedostatka samopouzdanja do toga da smo odjednom imali i previše samopouzdanja. Mislim da smo sad na povratku u neki zdravi balans.”

O’Grady je došao kao student na nekoliko mjeseci razmjene u Osijek 2000. dok je grad još bio pun ratnih rana.

“Tad sam u Slavoniji, kao mlad dečko, uočio ono što će možda zvučati čudno, banalno, ali meni je bilo sasvim novo - da ekonomski životni standard i kvaliteta života nisu ista stvar. Dotad sam, doista, mislio da je to isto ili barem gotovo isto. U Osijeku je pola grada bilo porušeno, svi su bili bez novca, nije bilo za šminkanje, jedva za osnovne potrebe, ali tamo je život imao ljudskost, osjećao sam da su ljudi povezani, otvoreni, da drže jedni do drugih, paze jedni na druge. To me je silno dotaknulo. I puno sam, kad sam se vratio kući, razmišljao o tome”, govori O’Grady.

Za godinu dana je diplomirao, dobio posao u arhitektonskom birou.

“Radio sam i zarađivao u mom rodnom Dublinu koji se tada galopirajuće razvijao, za arhitekte je bilo posla kolikogod ste htjeli. Oko mene su svi imali novca, zemlja je ulazila u gospodarski zalet, radili smo po šesnaest sati dnevno, zarađivali puno i trošili puno. Žderao nas je taj keltski tigar koji je danas asocijacija na irski prosperitet. Ja se više u Dublinu nisam dobro osjećao i često sam razmišljao o tome kako sam se osjećao - u Osijeku. Znao sam da je to pomalo ludo, ali rekao sam sebi: ‘Ako ne probaš sad, u dvadesetima, uhvatit će te stroj u Dublinu i više možda nikad i nećeš imati priliku posegnuti za onim pravim, bitnim stvarima u životu’.

I tako sam odlučio potražiti posao u Zagrebu. Ljudi oko mene mislili su da sam lud. Mislili su da je odlazak iz Irske sasvim promašena odluka jer su konačno, nakon stoljeća siromaštva o kojima naši roditelji nisu prestajali pričati, svi zarađivali dovoljno novca da mogu kupiti gomile stvari, ali propustili su vidjeti da im većina tih stvari zapravo - i nije potrebna.”

U Zagreb je stigao u rujnu 2002. Riječ hrvatskog nije znao, ali je kao izvorni govornik dobio posao profesora engleskog u školi stranih jezika. “Nisam imao nikakve kontakte, nisam nikoga poznavao, nisam imao stan, svi moji hrvatski prijatelji bili su u Osijeku...”

Siromašniji rođak

Prva plaća kasnila mu je pola godine, vrlo je brzo naučio što znači hrvatsko tržište, iluzije su se brzo razišle i skoro je spakirao stvari za Dublin.

“Opet sam ostao zbog ljudi. Kadgod mi je ovdje bilo teško, kadgod me izludio sustav, birokracija, neplaćanje, našli bi se ljudi koji su me zadržali svojom otvorenošću, toplinom, podrškom, onim što sam osjetio u Osijeku i zbog čega sam odlučio živjeti u Hrvatskoj, a ne u Dublinu.”

O’Grady od 2010. živi u Istri, u Vodnjanu. Istarski je zet, otac dva sina. Cijela se, proširena, obitelj bavi maslinarstvom i turizmom. U zimsko doba Paul i dalje podučava engleski, uglavnom menadžere kojima treba dodatno ispolirati jezik. Neki od klijenata su mu u Njemačkoj, s njima radi preko Skypea. Osim toga, radi za razne muzeje i institucije, snima audiotekstove na engleskom, podučava irski ples, drži motivacijske govore.

Keltski je tigar, kaže O’Grady, počeo onda kad su Irci krenuli vjerovati u sebe. “Irska je bila siromašna zemlja traumatične povijesti. Iskreno, Irska je siromašniji rođak Hrvatske kad je riječ o potencijalu, ali imali smo i sreće. Ironija je u tome da smo krenuli toliko pozitivno drugima pričati o nama da smo na koncu i sami sebe uvjerili u to, kreirali novu stvarnost, povjerovali da je u nas trava stvarno zelenija. Predstavili smo se svijetu na način kako smo ga mi vidjeli, malo smo to nategnuli dok se u realnosti stvarno nije zakotrljalo. Govorili smo: ‘Dođite u Irsku, ovdje je doista zeleno’, ali nismo rekli da imamo više od 300 kišnih dana u godini.

Kazali smo: ‘Dođite u Irsku, pubovi su odlični’, ali nismo rekli da bi i onako samo luđaci ostali vani na kiši.

Kazali smo: ‘Dođite u Irsku, pivo je odlično’, a u sebi smo mislili: ‘Moj Bože, nadam se da će piti dovoljno da ne moraju probati tradicionalnu slaninu i kobasice’.

O’Grady se potrudio pri kraju svoje knjige staviti i statistike koje govore o prednostima Hrvatske. Pita: “Što bi se dogodilo s načinom ocjenjivanja zemalja kada bi vodeći kriterij bio ljudskost umjesto gospodarstva?” Tako je, među ostalim, uvrstio i tablicu preuzetu s Numbeo.com čiji je osnivač, navodi, softverski inženjer svojedobno zaposlenik Googlea, čije podatke citiraju BBC, Time, The Financial Times, The Economist, New York Times, The Washington Post..., a gdje stoji da je Hrvatska 16. po kvaliteti života. Irska je na istoj tabeli 18., prva je Austrija, potom slijede Njemačka, Danska, Novi Zeland, Španjolska, Finska...

U tom je istraživanju Hrvatska najveći broj bodova prikupila na varijablama “klima” i “sigurnost”, uz to su mjerili kupovnu moć, zdravstvo, troškove života, vrijednost nekretnina u odnosu na prosječnu plaću, vrijeme putovanja na posao i zagađenost. Bez varijable klimatskih uvjeta, doduše, Hrvatska odmah pada na 33. mjesto.

Ako prođe, prođe

Prema istraživanju Programa Ujedinjenih naroda za razvoj, gdje se mjeri tzv. Indeks ljudskog razvoja, Hrvatska je na 45. mjestu. Indeks ljudskog razvoja definira se kao mjera jesu li ljudi sposobni biti i činiti stvari koje žele u njihovu životu. Hrvati su, pokazuje ta tabela, mnogo više defetistični od Slovenaca koji su na 25. mjestu. Prema tabeli Svjetskog indeksa mira Hrvatska je 26., Italija 39., Francuska 46., Ujedinjeno Kraljevstvo 47., Grčka 82., a SAD 103.

Što ne voli u Hrvatskoj?  “Ono APP (“Ako prođe, prođe”) me izluđuje i uvijek će me dovoditi do ludila. To je loše za svakoga, uključujući i onoga koji se tako ponaša. Jednostavno, ustanite, kažite što ćete napraviti i napravite to što ste kazali. Primijetio sam u ovih petnaest godina da su mnoge tvrtke s kojima sam se morao boriti ne bi li mi platili moj zarađeni novac nestale, da nisu opstale. Češće prežive one čiji se vlasnici drže obećanog i gledam raditi samo s takvima.”

Hrvatska ga je, kaže, naučila više se oslanjati na vlastite instinkte - “vjerovati ljudima zbog onoga što im vidite u očima, na licu, čitati njihov govor tijela. Ovdje se čovjek više oslanja na vlastite instinkte, negoli na kontakte.”

Naslovnica Hrvatska