Novosti Hrvatska

Neumorna aktivistica

Jedna od najmoćnijih feministica svijeta otkriva zašto se bacila u 'mainstream' politiku i zašto nam hitno treba Istanbulska konvencija; Ne želimo biti sluškinje, opet ćemo na ulice za 8. mart!

 Neumorna aktivistica

Znanstvenica i aktivistica Rada Borić, sudionica i suorganizatorica brojnih prosvjednih akcija diljem svijeta, postala je zastupnica u zagrebačkoj Gradskoj skupštini. Prema časopisu Forbes, jedna od najmoćnijih feministica svijeta odlučila je angažirati se u politici, kao suosnivačica i potpredsjednica Nove ljevice jer je politika postala elitistička i "mora se vratiti građanima te prepoznati njihove stvarne potrebe".

Neumorna aktivistica, koja se već četvrt stoljeća zalaže za poštivanje prava manjina, žena i LGBT zajednice, upravo se vratila iz New Yorka, gdje je govorila na obilježavanju V-Daya, globalnog pokreta protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.

U Hrvatskoj je pak posljednjih mjeseci uključena u žestoke rasprave o ratifikaciji konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatije kao Istanbulska konvencija.

Što zapravo donosi Istanbulska konvencija?

- Istanbulska konvencija donosi, s jedne strane, cjelovit pristup sprječavanju, zaštiti i podršci žrtvama nasilja, a s druge, propisuje djelotvorniji progon i kažnjavanje počinitelja nasilja, a svako područje navodi posebne mjere kako da se osigura provedba.

Također, konvencija govori o potrebi sustavnog prikupljanja podataka i boljoj koordinaciji rada svih uključenih u provedbu konvencije kako bi se mogle pratiti promjene u odnosu na nasilje nad ženama i djecom, sve u cilju njegova prestanka.

Važno je istaknuti da konvencija na novi način uređuje kaznena djela kao što su silovanje, uhođenje i seksualno uznemiravanje, zaštita žrtava kroz odredbe o skloništima i broju skloništa u odnosu na broj stanovnika, kao i procjenu rizika i oduzimanje oružja.

Svjedočimo, naime, da su mnoga ubojstva žena u Hrvatskoj mogla biti spriječena da je takve procjene ili oduzimanja oružja bilo. Također, važne su i mjere kao ona da se progon počinitelja nasilja može nastaviti i kada žrtva povuče prijavu protiv nasilnika, čemu svjedočimo u slučaju župana Požeško-slavonske županije Tomaševića, kao i mnoge druge.

Hrvatsko zakonodavstvo će trebati uskladiti s konvencijom jer postoji niz problema zbog različitih odredaba u različitim zakonskim aktima - godinama upozoravamo na primjer na dvostruka uhićenja u slučajevima nasilja u obitelji, pri čemu se privode i sankcioniraju i žrtva nasilja i nasilnik. Ratifikacijom, tj. provedbom Istanbulske, to će se morati promijeniti.

* Sadržaj Istanbulske konvencije možete pročitati na stranicama Vladinog ureda za ravnopravnost spolova



Zašto je Istanbulska konvencija pretvorena u najvažnije političko pitanje?


- Ne bih rekla da je ratifikacija Istanbulske konvencije pretvorena u najvažnije političko pitanje, ali se nametanjem, na vrlo upitan način, bavljenja konvencijom, zamagljuju značajnija pitanja, ne samo ona vezana uz Agrokor ili Inu, nego se skreće pozornost s niza zabrinjavajućih pojava, kao što su to sve veće siromaštvo stanovništva i iseljavanje, smanjivanje radničkih prava, manjinskih prava, netransparentnost političkih procesa ili sveprisutna korupcija i slično.

Ekstremno desne udruge, koje preko svojih malobrojnih predstavnika u izvršnoj vlasti, ali i utjecajem Kaptola, utječu na čuvanje ionako nestabilne parlamentarne većine, ucjenjuju vladajuće izmišljenom "rodnom ideologijom", šireći laži, često i besmislice, vezane uz ratifikaciju Istanbulske konvencije.

Mnoge europske države, poneke i s konzervativnim vladama, ratificirale su Istanbulsku konvenciju. Zašto Hrvatska to odbija učiniti?

- Valja reći da je Istanbulska konvencija dokument Vijeća Europe i da je većina europskih zemalja, kao i sam EU, ratificirala konvenciju. Pri tome su konvenciju ratificirale ne samo zemlje s visokim standardima u poštivanju ljudskih prava, nego i konzervativne vlade zemalja "katoličkijih" od Hrvatske, kao što su to Italija, Poljska, Španjolska, Irska ili Malta, ne dovodeći u pitanje važnost konvencije.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe proglasila je konvenciju, kako navodi jedna od kreatorica konvencije, dr. sc. Dubravka Šimonović, posebna UN-ova izvjestiteljica za nasilje nad ženama, "standardom koji mijenja temelje (groundbraking law) upravo zato što državama pruža nov i detaljan međunarodnopravni okvir onoga što treba učiniti kako bi se ubrzalo iskorjenjivanje obiteljskog i nasilja nad ženama". No, kod nas se fokus s nasilja nad ženama premjestio na "rodnu ideologiju".

"Rodna ideologija" je izmišljena sintagma ekstremno desnih udruga koje u definiciji nasilja kao "rodno utemeljenog nasilja", kako stoji u konvenciji, vide "opasnost" u promicanju rodne jednakosti, a ustvari ne žele prihvatiti da uzrok nasilju leži u neravnomjernim odnosima moći i različitim ulogama koje se tradicionalno "pripisuju" muškarcima i ženama.

Time se "domaći" protivnici rodne jednakosti, ravnopravnosti muškaraca i žena, često pod utjecajem ekstremnih katoličkih udruga iz Amerike kao i visokih crkvenih krugova u Hrvatskoj, priključuju svima onima koji smatraju da se "zna gdje je ženama mjesto" i tako se, nažalost, svrstavaju uz sve one koji misle da su na primjer genitalno sakaćenje žena ili "zločini iz časti" dio tradicije i/ili kulture.

Pa je tako prema tome svjetonazoru prihvatljivo da se ženama poručuje "da je to tako u braku", pa se slijedom toga više od 90 posto slučajeva obiteljskog nasilja danas tretira kao prekršajno djelo, a tek 10 posto kao kazneno, a tijekom odlučivanja o skrbi nad djecom često se ne uzima u obzir nasilničko ponašanje, već se radi "interesa djeteta" omogućuje kontakt s roditeljem nasilnikom kako bi se sačuvala obitelj, makar ona bila nasilna.

Ulaskom u EU Hrvatska je prihvatila politike i dokumente o zaštiti ljudskih prava, manjinskih, tako i one vezane uz ravnopravnost spolova. Što je sada problem?

- Čini se da je Hrvatska, dok je bila u "čekaonici Europe", tj. zadovoljavala uvjete za pridruživanje EU-u, pristala, bespogovorno, na prihvaćanje standarda zaštite ljudskih prava.

Tako da danas imamo, a to zaboravljaju protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije, zakone kojima se zaštita i promicanje jednakosti postavlja kao najviša vrednota ustavnog poretka, pa tako u "općim odredbama i svrsi zakona" u Zakonu o suzbijanju diskriminacije stoji:

"Zaštitom i promicanjem jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije."

Je li pogoršan položaj žena u Hrvatskoj? U kojim područjima se to posebno vidi?

- Položaj žena u Hrvatskoj je pogoršan ponajprije zbog neoliberalne ideologije, posljedica "mjera štednje" koje su uništile socijalna prava i osiromašile žene. Smanjivanje radnih prava manje su u fokusu javnosti, cijela je "ženska industrija" nestala iz Hrvatske, a žene danas čine većinu prekarno zaposlenih, onih koji rade na nepuno radno vrijeme, na ugovore na određeno, potplaćene ili neplaćene za svoj rad, često seksualno ucjenjivane i izložene nasilju.

Javnost je osvještenija oko nasilja nad ženama od strane njihovih muževa, partnera ili bivših partnera, ali manje o nasilju institucija koje često nasilje ne žele prepoznati ili ga minoriziraju i neadekvatno kažnjavaju.

Dodatno, položaj žena je pogoršan i u odnosu na poštivanje ženskih reproduktivnih i seksualnih prava, pa svjedočimo upornim nasrtajima desnih i udruga i inicijativa, podržanih, dakako od Crkve, na pravo na pobačaj. Dok se čekaju "presude" starome zakonu koji je ženama omogućavao i omogućuje legalan, dostupan i siguran pobačaj, ne miruju "molitelji" koji, sad već redovito, 40 dana zlostavljaju pacijentice i osoblje bolnica, često i unutar samih bolnica, služeći se, kao i Inicijativa "Istina o Istanbulskoj", nizom falsifikata i laži.

Aktivizmom se bavite desetljećima. Kako ste uopće postali aktivistica?

- Danas mi se čini da sam aktivistica od osnovne škole. Već sam tada, u 7. razredu, organizirala koncert popularnog benda "Roboti" i organizirala učenike kako bi razred mogao ići na more.

No, mirovna i feministička aktivistica postala sam ranih 90-ih, kada sam se vratila sa Sveučilišta u Finskoj. Radila sam s prognanicama iz Vukovara i Slunja, ženama izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, povratnicama iz Like... Iz pozicije "drugotne" valjalo je podržati žene koje su postale izbjeglicama, koje su preživjele nasilje.

Zatim je došlo osnivanje Centra za ženske studije, podrška osnivanju različitih ženskih grupa i inicijativa, aktivno sudjelovanje u ženskom povezivanju, umrežavanju u postjugoslavenskom prostoru, Europskom ženskom lobiju ili V-Dayu, globalnom pokretu protiv nasilja nad ženama ili u Nobel Women's Initiative.

Što vas je posebno inspiriralo i jeste li zadovoljni rezultatima rada na tom području?

- Uvijek me inspiriraju, i osnažuju, ženska energija, kreativnost i solidarnost. Nikad ne treba biti previše zadovoljan/a jer, nažalost, naša prava nisu osvojena "zauvijek" - iznova ih treba braniti ili unaprjeđivati.

No, zadovoljna sam, na primjer, što smo nakon dugogodišnje podrške i rada sa ženama uspjele organizirati, prvi u Europi, Ženski sud, s feminističkim pristupom pravdi, za područje bivše Jugoslavije. Na tom alternativnom sudu održanome u svibnju 2015. žene su svjedočile o iskustvu nasilja i nepravdi pretrpljenih tijekom rata i poslije rata i govorile o nepriznatim, skrivenim i prešućenim zločinima protiv žena, ali i o organiziranom otporu žena s prostora zemalja bivše Jugoslavije.

Ili, osobno, budući da sam "koordinatorica za Balkan", zadovoljna sam i što smo dio svjetske kampanje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama "Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama"/"One Billion Rising" koja svake godine okuplja žene i sve one koji se protive nasilju u više od 200 zemalja u svijetu.

Kao aktivistica za ženska prava putovali ste diljem svijeta. U Kongu ste upoznali dr. Denisa Mukwegea, koji je i nekoliko puta bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Što ste tamo vidjeli?

- Bila sam na mnogim mjestima u svijetu gdje žene i muškarci pokazuju otpor patrijarhalnoj "kulturi" nasilja nad ženama. U Kongu, u bolnici Panzi u kojoj radi dr. Mukwege, ginekolog koji zalječuje silovane žene - dobio je 2014. nagradu EU parlamenta "Saharov" za obranu ljudskih prava i sloboda - vidjela sam što znači kada žensko tijelo postaje ratni "teritorij".

Na inicijativu feminističke spisateljice i aktivistkinje Eve Ensler, nedaleko od bolnice, osnovan je City of Joy - mjesto za oporavak i osnaživanje žena silovanih u sukobima u DR Kongo. Osvjedočila sam se što znači podržati žene koje nakon strašnih iskustava preuzimaju odgovornost za svoju zajednicu. Danas u City of Joy žene zalječuju traumu, same proizvode hranu, uzgajaju ribu, proizvode, prvi put u povijesti, cigle za izgradnju kuća, rade na obrazovanju žena i djevojčica... Biti s njima, razgovarati ili plesati s njima, mijenja i naš odnos prema aktivizmu, politici, samima sebi.

Duže od četvrt stoljeća ste aktivistica, a sada ste postali i političarka. Što vas je navelo na tu promjenu?

- Za mene je i aktivizam, tj. moje aktivističko djelovanje bilo politika. Dosezi aktivističkog djelovanja nisu uvijek dovoljni i zato sam odlučila ući u mainstream politiku, od koje smo mnogi zazirali. No, još uvijek ne prestajem prosvjedovati "na ulici". I više se vidim i trudim se biti "zastupnicom" svojih sugrađanki i sugrađana nego "političarkom".

Zastupnica ste Nove ljevice u Skupštini Grada Zagreba. Kakva su vam iskustva?

- Zastupnica sam Nove ljevice u Klubu zastupnika Lijevoga bloka i nas smo četvero, kažu, "remetilački faktor". Vjerujem da smo u ovome kratkom vremenu, kao i neki zastupnici iz opozicije, pokazali da na sjednicama Skupštine ne mogu proći, poslušnim izglasavanjem, svi prijedlozi gradonačelnika ili gradske uprave.

Umjesto da su prijedlozi bolje pripremljeni, da je proračun transparentan, da odluke ne izazivaju sumnju na pogodovanje i/ili koruptivne radnje, da dogovaramo projekte na korist građanima, a ne interesnim skupinama, mi često svjedočimo da je Skupština tek pozornica za političku i "kumovsku" trgovinu.

Žalosti me da, na primjer Neovisni za Hrvatsku, osim rasprava oko (pre)imenovanja ulica i trgova niti jednom nisu progovorili ni o jednom problemu koji tišti grad Zagreb, te da i sama, kao članica Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova moram sudjelovati u nečijim fiksacijama prošlošću.

Grad, na primjer, ne zna riješiti gospodarenje otpadom ili upravljanje vlastitom imovinom, ali će gradonačelnik "kadrovirati" kazališnim i muzejskim vijećima. Ali, neću, a to je naslijeđe moga aktivizma, odustati mijenjati politiku "odozdo", slušajući što misle i traže naši sugrađani.

Ljevici, čini se, ne ide najbolje. Što je tome uzrok i može li se očekivati ponovni rast lijevih stranaka?

- Jačanje autentičnih lijevih stranaka i pokreta noviji je trend nasuprot neuspjesima tradicionalne socijaldemokracije, koja je prigrlila neoliberalne politike i zapustila borbu za socijalna prava, pravdu i međunarodnu povezanost. To nije brzi proces i svatko tko postane članom Nove ljevice mora biti spreman na borbu na duže staze, ponekad malim koracima i uz neprestano učenje.

Dio "lijevih" tema preuzimaju populistički pokreti ili protestne stranke s promjenljivom održivošću. Vrijeme autentične ljevice u Hrvatskoj zato dolazi, a slično bi moglo, i mora, biti i drugdje u Europi.

Upravo ste se vratili iz New Yorka, gdje ste bili jedna od govornica na obilježavanju V-Daya. Bili ste i u prosvjedu "sluškinje ustaju". O čemu se radi?

- U New Yorku smo obilježili 20 godina svjetskog pokreta V-Day, pokreta protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, koji je tijekom 20 godina vodio niz zapaženih kampanja, onih protiv silovanja ili posljednjih 6 godina, "One Billion Rising" - "Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama", posvećenih pravima žena "s margine društva", manjinskim ženama, migrantkinjama, pravdi...

Ove smo godine, u sklopu kampanje u Zagrebu organizirale prosvjed "Sluškinje ustaju" za ratifikaciju Istanbulske kako bismo "zorno" pokazale, inspirirane distopijskim romanom Margaret Atwood, i poznatom TV serijom, "Sluškinjine priče", kako se mogu poništiti prava žena.

Dakako, žene u Hrvatskoj ne žele biti sluškinje, i ponovo ćemo podsjetiti Vladu i na prosvjedu za 8. mart, da tražimo ratifikaciju Istanbulske konvencije, da tražimo poštivanje ženskih prava.

Kako komentirate preporuku Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima?

- Suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima proces je kojemu preporuke Vijeća neće pomoći da se riješe prijepori i podjele oko izjednačavanja 'dvaju totalitarizama' i korištenja njihovih simbola.

Nažalost, država premalo ulaže u razvoj demokracije, a naš demokratski kapacitet nećemo povećati raspravom o simbolima pred vijećima i saborskim odborima nego zalaganjem za vladavinu prava u korist građana umjesto
"moćnika“. Dijaloga je premalo, podjele su proizvod dugogodišnjih nastojanja da se hrvatska povijest ideološki revidira u cilju relativiziranja zločina ustaškoga režima, a da se prethodni režim proglasi totalitarnim.

Bilo je za očekivati da će sastav 'Vijeća za suočavanje s prošlošću' donijeti tek kompromisnu preporuku. Kao što su premijeru Plenkoviću omogućili odgodu da se pozdrav "Za dom spremni" makne s ploče u Jasenovcu, sada će preporukom omogućiti da se pozdrav tumači ovisno 'o prigodama'.

Ideološki prijepori savršeno odgovaraju onima koje ne zanima društvena jednakost – nismo se ni približili rasvjetljavanju privatizacije iako je još jedno državno tijelo, Državna revizija, potvrdilo da je u 80 posto slučajeva privatizacija bila nelegalna. Kada ćemo imati vijeće za suočavanje s tim dijelom prošlosti?


Malo je poznato da ste na pozornici nastupali s Glenn Close i Jane Fonda, a upoznali ste i brojne druge poznate osobe poput Meryl Streep i Hillary Clinton. Kako je do toga došlo i kakva su vam iskustva?

- "Ženski putevi" su višestruko isprepleteni. Mnoge poznate osobe upoznala sam zahvaljujući Eve Ensler, književnici i aktivistkinji, koju sam upoznala još 1994. S Glenn Close sam nastupila u Sarajevu u predstavi "Nužne mete", kao "zamjena", jer se jedna bosanska glumica razboljela, pa sam kao producentica predstave "uskočila" u ulogu izbjeglice Bibe.

Glenn je i sada bila u New Yorku, kao gošća na novoj predstavi Eve Ensler: "In the Body of the World", u kojoj Eve nastupa - a spominje i "borove u Dalmaciji". U Stockholmu sam, uz Jane Fonda i odlične švedske glumice, čitala monolog silovane žene "Moja vagina je moje selo". Bila je to benefit predstava kao podrška Gudrun Schuman i stranci Feministička inicijativa, koja danas ima i svoju predstavnicu u EU parlamentu.

Meryl Streep i Anjelicu Huston sam upoznala u New Yorku u pripremi predstave "Nužne mete" koju je u Washingtonu gledala i Hillary Clinton i pozvala nas na prijem.

Svi ti susreti i sve te žene iz "svijeta zabave ili politike" pokazuju, kao što je sada u New Yorku i Thandie Newton progovorila o silovanju koje je preživjela, da su sve žene jednako izložene nasilju. No, kao "poznate žene" imaju prostor u kojemu mogu djelovati da se stvari promijene i neke od njih ga koriste na korist svih žena.

Naslovnica Hrvatska