Novosti Hrvatska

trijumf Beograda

Istražiteljica koja je 12 godina radila u Haagu: Srbija će izaći kao pobjednik, presuda Hrvatima iz BiH nije slučajno ostavljena za kraj

trijumf Beograda

Haaški sud u srijedu će izreći drugostupanjsku presudu u procesu šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Iako je u Tužiteljstvu u Haagu kao istražiteljica provela punih 12 godina, dr. Nevenka Tromp-Vrkić, sada zaposlena kao predavač na Sveučilištu u Amsterdamu, ne želi se upuštati u prognoze kada je u pitanju sutrašnja presuda i sama dužina kazne.

- Nemam nikakvih saznanja o tome što se trenutačno događa unutar Haaškog suda pa mogu donijeti svoju prognozu samo na osnovi onoga što se događalo s presudama u praksi ovog suda u posljednjih dvadeset godina. Jer jedina dosljednost haaške pravde do sada je njezina nepredvidljivost – kaže dr. Tromp-Vrkić.

Hoće li po vama preživjeti u presudi udruženi zločinački pothvat s Franjom Tuđmanom na čelu?

- Nije slučajno da je Tribunal ostavio upravo ovaj postupak da i formalno i simbolično zatvori svoja vrata nakon 24 godine. Jer po nekoj političkoj logici, rat u BiH sada završava na razini dvije strane koje su dijelile teritorij jedne države. Ovaj zadnji slučaj će svjetskim medijima poslati kao zadnju poruku.

Neki mladi novinari koji sada prate Tribunal rođeni su kada je taj rat započinjao i oni nemaju nikakav drugi referencijalni kadar. Tako ispada da je rat u BiH bio građanski rat. Jer bosanski Srbi su se, kao, borili za svoj opstanak. Velikoj Srbiji kao ideologiji koja bi ujedinila sve Srbe u jedinstvenu post-jugoslavensku državu nije presuđeno niti u jednoj presudi optuženim bosanskim Srbima. Međutim, u presudi Prliću i ostalima sve vrvi od riječi Banovina i pokušaja restauracije takve države.

Povijesno to ne pije vodu, jer iako je Hrvatska i njezine vojne snage prema Vance-Owenovom planu bila uključena u rat za teritorije, od te famozne Banovine, ako je ikada i bila dogovorena i usuglašena, ama baš ništa nije ostalo. Najbolji svjedok tome bi bio general Rasim Delić, koji je zadnju godinu rata proveo boreći se s hrvatskim oružanim snagama protiv srpskih.

Ima li se onda razloga RH bojati da će u slučaju potvrđujuće presude šestorki ostati kao jedini agresor u BiH?

- Smatram da će Haaški sud potvrditi postojanje udruženog poduhvata. Premda će to biti vrlo diskutabilna pravda, nama povjesničarima će učiniti posao malo lakšim kad budemo pokušavali artikulirati politiziranje Haaškog suda. Uloga Hrvatske u ratu u BiH ne može se uspoređivati s ulogom Srbije i Republike Srpske iz nekoliko vrlo važnih i očitih razloga.

Najprije, Hrvatska je među prvim državama priznala BiH kao nezavisnu državu već u svibnju 1992. Srbija priznaje BiH tek nakon Daytona, koji je cementirao etničku podjelu BiH gotovo onako kako je Srbija to još od početka rata planirala. Drugo, Hrvatska je u ožujku 1994. prihvatila Washingtonski sporazum i suradnju s političkim i vojnim strukturama BiH koje je vodio Alija Izetbegović.

To je bio važan preduvjet vojnog poraza srpskih oružanih snaga i na zapadu BiH, kao i preduvjet oslobađanja teritorija u Hrvatskoj u kolovozu 1995. Osim toga, ne zaboravimo da je Zapad tj. međunarodna zajednica preko svojih mirovnih planova za BiH, počinjući od Cutielirovog plana iz veljače 1992., potencirala etničku razdijeljenost BiH, isto kao i Srbija. Vance-Owenov plan iz 1993. dijeli opet BiH na deset kantona - tri srpska, tri hrvatska, tri bošnjačka i deseti Sarajevo kanton kao neutralni teritorij.

Upravo u vrijeme mirovnih pregovora 1993. godine sve tri strane su ohrabrivane da prihvate etničku podjelu, ali i da etnički homogeniziraju područja. To je razdoblje kad i hrvatske oružane snage čine zločine, pa su i haaške optužnice protiv Hrvata iz BiH upravo iz tog perioda.

On pak sada služi onima koji preko optužnica u Haagu podignutim protiv Hrvata pokušavaju izjednačavati kriminalnu odgovornost Srba i Hrvata za zločine počinjene u BiH. U istu će svrhu služiti i presuda Prliću i ostalima. Konačno, poslije rata Daytonom je Hrvatska prihvatila podjelu BiH na entitete i prihvaćanjem Federacije u BiH Hrvati dijele suverenit s Bošnjacima, dok su Srbi ratovali tri godine i činili zločine da bi utvrdili granice RS koje Dayton priznaje. U RS Srbi ne dijele suverenitet ni s kim i još uvijek se pripremaju da RS kao ratni plijen pripoje Srbiji.

Što je bilo presudno da Srbija i njezin politički vrh budu izostavljeni iz presude Ratku Mladiću - politika, pravo ili nešto treće?

- Srbija je jedina od početka shvatila da se Tribunalu treba pristupiti politički. Taj im se napor u konačnici i isplatio. Jer dok je Srbija štitila inkriminirajuće dokaze od Haaga, njezini diplomati i silni znanstvenici po medijima su širili famu o antisrpskoj organizaciji. Mladićevi dnevnici su predani Tribunalu poput kukavičjeg jajeta kako bi se Srbiji otvorio put u Europsku uniju jer, eto, ispunjavaju uvjet suradnje s Haagom.

Međutim, ti dnevnici ne da nisu nikoga iz Srbije inkriminirali, nego ih suci i u Karadžićevoj i u Mladićevoj presudi citiraju kao oslobađajući dokaz za državu Srbiju. Ti dokumenti upitne vjerodostojnosti po njima su dokazali da se Srbija i vođe RS nisu slagali, pa ne mogu dijeliti ni zajednički kriminalni plan. Srbija ne bi bila ovako uspješna u manipuliranju haaške pravde da joj u tome nisu svesrdno pomagale sile koje su dijelile Bosnu i koje su osnovale Tribunal kako bi 1993. godine spriječile vojnu intervenciju protiv srpskih snaga.

U konačnici, sila moćnih je podijelila pravdu prema političkoj računici. Ne samo da je kaznena odgovornost relativizirana, nego je Srbija neokrnjena izišla iz rata u BiH, ali i u Hrvatskoj i na Kosovu. To je jasno svim onima koji znaju kako je Srbija izlobirala stvaranje kosovskog suda ovdje Haagu, prijestolnici globalne pravde. Tako će posljednje poglavlje ove duge pravne sage biti poglavlje o zločinima nad Srbima. Nadamo se da bar povijest neće pamtiti samo ono što se zadnje čulo.

Kako je pripreman teren za trijumf Beograda

Dr. Tromp-Vrkić niti malo od kritika ne štedi ni haaško tužiteljstvo.

- Kao prvo, neki slučajevi su bili "napuhani" već u samim optužnicama u kojima su tužitelji za samo jednu godina rata u BiH, točnije 1993., za koju se sudilo Tihomiru Blaškiću, izvukli u sudnicu sve što je moglo služiti kao dokazni materijal, a što im se našlo na putu. To su bili sami počeci suđenja i sve je bilo moguće i dopušteno, jer nije bilo dovoljne kritične publike i novinara da s dovoljno činjenica i argumenta preispituju rad Tribunala. U ovom slučaju bila je zakazala i hrvatska država jer se ponašanjem Zagreba u tim kasnim 1990-ima i ranim 2000-ima stvarao dojam da bi službenoj politici odgovaralo da se na slučaju Blaškić završi vojna priča i HVO-a, i Herceg-Bosne, i Zagreba. No, to se nije dogodilo, i Tihomir Blaškić se na koncu manje-više sam izborio, bez podrške institucija kojima je pripadao, za drastično smanjenje zatvorske kazne, s 45 na devet – argumentira Tromp-Vrkić.

Kao drugi primjer nepredvidivosti haaške pravde navodi "reduciranje" optužnice u slučaju Momčila Krajišnika samo na period od srpnja 1991. do prosinca 1992.
- Unutar te optužnice bio je usput uključen i genocid za općine na sjeveru BiH, gdje su se najveći zločini počinili već u prvim mjesecima rata, koji je počeo u travnju 1992. Ali niti tužitelji sami nisu vjerovali da je to zaista bio genocid pa ga onda nisu niti mogli, tj. htjeli dokazati. Taj propust je od tada pratio Tribunal kao neki svojevrsni presedan i 1992. godina nikada nije presuđena za genocid u niti jednom drugom sudskom procesu na Tribunalu - pojašnjava nam sugovornica.

I konačno, kao treći dokaz za nepredvidivost ishoda na Haaškom sudu ističe suđenje generalu Momčilu Perišiću, kojega optužnica tereti samo za rat u BiH, i to za period otkako je postao načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije 1993. godine, dok je sve prije i poslije zaboravljeno.

- Nekim čarobnim štapićem pravde ili pravne alkemije 2013. godine Perišić je konačno oslobođen bilo kakve odgovornosti. Od tada se Beograd sve više udaljava od Haaga i tiho, ali dosljedno, priprema teren za trijumf – upozorit će bivša haaška istražiteljica.

 

Naslovnica Hrvatska