Novosti Hrvatska

Smrtonosna bolest

Hrvatska pobijedila bjesnoću? Ne prijete nam više zaražene lisice, ali pripazite na neočekivanu 'opasnost s neba'!

Smrtonosna bolest

U Hrvatskoj se sve do prije šest-sedam godina, prema podacima Uprave za veterinarstvo, bilježilo između 550 i 700 životinja pozitivnih na bjesnoću, no stanje se zbog cijepljenja lisica putem mamaca naglo popravlja pa smo sada zemlja u kojoj se ne bilježe životinje (divlje i domaće) pozitivne na bjesnoću.

Navodi se da bi do 2018. Hrvatska mogla, prvi put u povijesti, biti proglašena zemljom slobodnom od bjesnoće. Sve do 2014., među pozitivnim životinjama najučestalije su bile one koje nisu kućni ljubimci, i to crvene lisice. A onda su lisice prenosile bjesnoću na pse i mačke koje su direktno ugrožavale ljude, jer ako čovjeka ugrize zaražena životinja, a on odmah ne potraži pomoć, ta bolest završava smrću.

Prema podacima Nastavnog zavoda "Dr. Andrija Štampar", zadnji autohtoni slučaj bjesnoće u Hrvatskoj u čovjeka zabilježen je 1964. godine. Zabilježena su i dva importirana slučaja bjesnoće, i to 1989. i 1995. godine. Oba su bila iz Republike Bosne i Hercegovine.


No, 2000. će ostati zapamćena kada je 36 osoba u blizini Imotskoga bilo izloženo velikom riziku od dobivanja bjesnoće jer su bili u kontaktu s odstrijeljenim veprom za kojeg je utvrđeno da je "bijesan". Kod svih lovaca hitno je provedena imunosero­profilaksa, čime su spašeni životi svih ugroženih osoba. Inače, godišnje bi se znalo u Hrvatskoj cijepiti i po 1500 osoba jer ih je ugrizao pas koji nije bio cijepljen ili su bili u kontaktu za zaraženom divljom životinjom.

Prije priključenja EU-u, došao je i nalog iz Bruxellesa da se u Hrvatskoj mora iskorijeniti bjesnoća kod svih životinja, bile one domaće ili divlje, te neovisno radi li se o urbanim ili ruralnim područjima, a na tome su inzistirali i hrvatski stručnjaci veterinari i epidemiolozi koji su među vodećim u Europi kada je u pitanju bjesnoća. Stoga su se počele provoditi akcije oralnog cijepljenja lisica; postavljale su se stotine tisuća oralnih mamaca s ampulama cjepiva protiv bjesnoće. Mamci se bacaju iz zrakoplova.

Zahvaljujući toj akciji danas bjesnoće praktički i nema u našoj zemlji, iako je sve do prije nekoliko godina ona bila prisutna čak i u Zagrebu. Primjerice, 2010. su zabilježena i 64 slučaja kod domaćih životinja – 35 pasa i mačaka, od kojih nekoliko i u hrvatskim gradovima. Bilo je tu i bijesnih ovaca, koza, goveda. No, ipak je bilo najviše bijesnih lisica – njih 584. No, kako smo naveli, danas bjesnoće praktički nema, pa je pozornost usmjerena na moguću za neke "preveliku preventivu" u vidu cijepljenja pasa.

– Potpisom na ovoj peticiji zalažem se da cijepljenje pasa protiv bjesnoće bude obvezno u trajanju određeno uputama proizvođača cjepiva, a ne u trajanju od godinu dana, s obzirom na to da većina cjepiva protiv bjesnoće vrijedi dvije, pa i tri godine.

Usporedno s time, zalažem se za sustavnu kontrolu cijepljenja i mikročipiranja od strane veterinara, veterinarske inspekcije, komunalnih redara i lokalnih zajednica kako bi svi psi bili cijepljeni i mikročipirani. Pritom bi se izbjegla trenutačna situacija kada većina građana cijepi svoje pse i prekomjerno, na štetu zdravlja psa, dok istodobno manjina građana u potpunosti izbjegava cijepljenje i mikročipiranje, na štetu pasa i ljudi – tako u svojoj peticiji Prijatelji životinja pozivaju da se ukine aktualna "Naredba o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovu financiranju u 2017. godini", a koja propisuje da se svi psi moraju cijepiti svake godine, a za što se plaća 150 kuna.

Pitali smo ljubitelje životinja i veterinare što misle o navedenoj peticiji.

– Mislim da bi se trebalo cijepiti prema uputama proizvođača koji navode da pojedina cjepiva imaju, recimo to tako, rok trajnosti i do tri godine, dakle u tom vremenu pružaju zaštitu za psa od bjesnoće. Prečesto cijepljenje nosi sa sobom određene rizike i ne vidim zašto bi se psa trebalo cijepiti više i češće od same preporuke proizvođača. Zanimljivo je da cjepivo košta oko tri eura, a cijepljenje se naplaćuje 150 kuna – kaže nam ljubiteljica životinja Svjetlana Borozan.

Razgovarali smo i s nekoliko veterinara, navode da se cijepljenje provodi prema Zakonu i da oni samo poštuju stav Ministarstva. Kad smo ih zamolili za detaljnije obrazloženje, dobili smo samo slijeganje ramenima, te su naveli da ne žele da ih u kontekstu cijepljenja spominjemo u novinama. No, pronašli smo veterinarku koja je bila voljna ipak izreći svoj stav pod imenom i prezimenom.

– Psi se trebaju cijepiti u skladu s naređenim mjerama koje propisuje zakon, a veterinari ih provode. Koliko često se provodi cijepljenje, ovisi o epizootiološkoj situaciji u državi koju procjenjuje ministar. S druge strane, koliko traje imunost ovisi o pojedinoj vakcini, jedna do tri godine – govori nam veterinarka Lea Kreszinger iz Zagreba, dok nam druga veterinarka iz Splitsko-dalmatinske županije, koja moli za anonimnost, kaže:

– Hrvatska još nije proglašena zemljom slobodnom od bjesnoće, iako bjesnoće praktički i nema. Razlog tome leži i u tome što imamo dugu granicu, pa iako kod nas nema bjesnoće, može se dogoditi da životinje iz susjednih zemalja prijeđu granicu i bolje je da psi budu češće cijepljeni. Što se tiče tvrdnji da cjepivo ugrožava zdravlje pasa, to nije točno jer sam ja cijepila tisuće pasa i nisam naišla ni na jednu reakciju kad je bilo u pitanju cjepivo protiv bjesnoće.

Kako bi osnažili svoja traženja, Udruga Prijatelji životinja se poziva na upute WSAVA-e, svjetske organizacije koja okuplja veterinare malih životinja. Po tim naputcima koji vrijede u dosta zemalja EU-a, pse bi trebalo samo prva dva puta cijepiti svake godine, a nakon toga onoliko koliko navode proizvođači cjepiva. No, većina zemalja u kojima se provodi takva imunizacija je proglašena kao države bez bjesnoće. Stoga bi se i kod nas omekšivanje politike cijepljenja moglo očekivati u 2018., kada se pretpostavlja da ćemo biti proglašeni zemljom slobodnom od te opake bolesti.


Problem s lisicama i divljim kopnenim zvijerima smo riješili, ali stručnjaci upozoravaju da nam moguće prijeti opasnost s neba, i to od šišmiša. Naime, u svijetu se bilježe slučajevi kada je zaraženi šišmiš ugrizao čovjeka i on je potom preminuo od – bjesnoće. Ali, pazite, šišmiše ne smijete dirati jer su zakonom zaštićene životinje. A uostalom, šišmiši bježe od ljudi, te su iznimno važni za naš ekosustav.

ISPERITE RANU

Što učiniti kada vas ugrize životinja?
– Ugriznu ranu najprije treba dobro isprati sapunom i vodom pod mlazom tekuće vode da bi se s mjesta ugriza što učinkovitije odstranili slina i sekret. Zatim se treba javiti svome liječniku u ordinaciju opće medicine, u stanicu hitne medicinske pomoći ili na kirurgiju. Nakon učinjene obrade, treba se javiti u antirabičnu ambulantu na pregled s uputnicom nadležnog liječnika opće medicine.
Dužnost liječnika specijalista epidemiologa u antirabičnoj ambulanti jest da nakon obrade rane ispita okolnosti koje su dovele do ugriza/ozljede pacijenta, te prema dobivenim podacima napiše povijest bolesti i odluči o daljnjem postupku, tj. hoće li pacijent biti cijepljen protiv bjesnoće ili ne – navode u Zavodu "Dr. Andrija Štampar".

ŠTO PIŠE U ZAKONU?
Što piše u Zakonu?
– Psi stariji od tri mjeseca moraju, jednom godišnje, biti cijepljeni protiv bjesnoće na čitavom području Republike Hrvatske, s time da između dva cijepljenja ne smije proteći više od 12 mjeseci.

– Pas koji tijekom godine navrši tri mjeseca mora biti cijepljen u idućih 14 dana, a pas koji nije ranije cijepljen u roku od 14 dana od dana njegove nabave.

Smrtonosna bolest
Uprava za Veterinarstvo navodi da je bjesnoća virusna zarazna bolest, zoonoza (skupina zaraznih bolesti, zajedničkih ljudima i životinjskim vrstama, koje se mogu prenositi sa životinja na ljude i obrnuto) od koje obolijevaju domaće i divlje životinje te ljudi. Raširena je diljem svijeta, a s obzirom da godišnje od nje oboli oko 60 tisuća ljudi, u svjetskim razmjerima je jedna od najznačajnijih zoonoza. Bolest se prenosi kontaktom s inficiranom životinjom, a najčešće ugrizom jer zaražena životinja izlučuje virus slinom. Virus bjesnoće napada živčani sustav domaćina te bolest nije izlječiva i smrtonosna je.
Ako zaražena životinja ugrize čovjeka, a ne poduzmu se mjere liječenja, bolest završava smrću. U Zavodu "Dr. Andrija Štampar", koji je i referentni centar za bjesnoću, navode da taj virus pripada skupini tzv. neurotropnih virusa, što znači da se u organizmu širi putem živčanih vlakana do mozga, a zatim se iz mozga širi u slinu, rožnicu i druge organe. Virus bjesnoće u organizam ulazi preko kože putem ugriza ili ogrebotine, te preko sluznica na koju je dospjela slina zaražene životinje. Krvlju se ne možete zaraziti bjesnoćom, ali slinom da. Dužina inkubacije u pravilu je vezana s lokalizacijom ozljede, tako da, na primjer, ugriz za glavu i lice može imati inkubaciju do 30 dana, a za nogu do 90 dana i dulje. U nekim slučajevima može trajati i do godinu dana i dulje. U literaturi se čak navode primjeri inkubacija od četiri dana pa do 14 i 19 godina. Prijenos bjesnoće s čovjeka na čovjeka ekstremno je rijedak.

Je li netko preživio bjesnoću?

– Bilo je nekoliko opisanih slučajeva oporavka od bjesnoće tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te nedavni opisani slučaj 2005. godine u SAD-u, kada je uvođenjem djevojčice u komu nakon kontakta sa zaraženim šišmišom došlo do regresije bolesti i kasnijeg oporavka. U pravilu, ipak ne dolazi do oporavka, nego do smrti – navode u Zavodu "Dr. Andrija Štampar".

Lisice zdrave, bjesnoća prijeti od šišmiša
Iako je Hrvatska, što se tiče kopnenih životinja, slobodna od bjesnoće, ipak vreba jedna druga opasnost – ona iz zraka.
U stručnom radu "Bjesnoća u zvijeri i šišmiša u Republici Hrvatskoj" (Ivana Šimić, Nina Krešić, Ivana Lojkić i Tomislav Bedeković) navodi se, među ostalim, i sljedeće:
– Veza između šišmiša i bjesnoće je uočena 1911. u Brazilu, a u Europi prvi put u Hamburgu, u Njemačkoj, 1954. godine.
– Godine 1985. jedanaestogodišnju djevojčicu iz Belgoroda u Rusiji za donju usnu je ugrizao neidentificirani šišmiš te je ona umrla pod kliničkom slikom bjesnoće.
– Značaj bjesnoće šišmiša potvrđuju podaci o smrtnim slučajevima ljudi nakon izlaganja šišmišima. I dok za ostatak Europe postoje podaci o broju pretraženih i broju pozitivnih šišmiša, iz izvješća Europskog referentnog laboratorija za bjesnoću za 2015. godinu podaci o bjesnoći šišmiša u jugoistočnoj Europi i susjednim zemljama su nedostatni ili nepostojeći.
– Sve vrste šišmiša u kojih je potvrđena bjesnoća prisutne su u Hrvatskoj, koja ima najveći broj vrsta među europskim zemljama. Kod nas živi 35 vrsta od ukupno 52 u Europi. Svih 35 vrsta šišmiša u Republici Hrvatskoj strogo je zaštićeno Zakonom o zaštiti prirode.
– Za razliku od lisica, populacija šišmiša u Republici Hrvatskoj nikada nije bila sustavno pretraživana na prisutnost virusa bjesnoće ili drugih zoonotski potencijalno opasnih virusa. S ciljem utvrđivanja prisutnosti i proširenosti virusa u populaciji šišmiša, započet je nacionalni projekt "Aktivni nadzor bjesnoće u šišmiša – bitan faktor za procjenu buduće prijetnje" (BatsRabTrack), koji financira Hrvatska zaklada za znanost.

Naslovnica Hrvatska