Novosti Hrvatska

NIJE ZABORAVLJEN

Kako je hercegovački Mojsije od sigurne smrti spasio tisuće djece koja su jela travu da prežive

NIJE ZABORAVLJEN

Prvi svjetski rat, velika svjetska klaonica, kako su ga nazivali suvremenici, pored strašnih gubitaka svih vojski u rovovima, prouzročio je i golemi pomor civilnog stanovništva Europe, pretežno od gladi i bolesti. Prema podacima povjesničara Ive Goldsteina, od 1914. do 1918. smrt je odnijela oko 137 tisuća vojnika s hrvatskih područja, a još je oko 109 tisuća stanovnika pomrlo od epidemija i izglađivanja.

Pored ratnih nedaća, velika suša 1916. godine izazvala je strašnu oskudicu hrane, a općoj katastrofi pridonijela je i uporna rekvizicija, prisilni otkup stoke po najnižim cijenama, te masovno novačenje muške populacije.

Na sve ovo u zadnjim godinama Velike vojne pojavljuje se i pandemija (španjolske) gripe, u našim krajevima nazvana španjola, od koje je oboljela trećina svjetskog stanovništva; smatra se da je u četiri vala koji su trajali do 1920. umrlo do stotinu milijuna ljudi, a u Hrvatskoj je odnijela oko 20 tisuća žrtava.

Pogođena Hercegovina

U takvoj apokaliptičkoj atmosferi na našim je područjima 1917. godine organizirana jedna od najvećih humanitarnih akcija u povijesti – nekoliko desetaka tisuća djece iz Istre, s Kvarnera, iz Dalmacije, Hercegovine i Slovenskog primorja evakuirano je na sjever zemlje u žitorodne i stočarske krajeve kako bi barem oni izbjegli strašnu sudbinu koja je zadesila njihove roditelje.

Središnji odbor za zbrinjavanje porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika počeo je veliku akciju preseljavanja djece iz Istre na sjever Hrvatske, ponajviše na područje Srijema i Baranje, Bjelovara i Križevaca, a potom i čitave Slavonije.

Hercegovina je posebno bila pogođena glađu, tadašnji provincijal fra David Nevistić piše vlastima kako se djeca mjesecima hrane isključivo travom, pa se akciji pridružuju franjevci predvođeni karizmatičnim fra Didakom Buntićem (1871. – 1922.), čijemu je sudjelovanju u spašavanju djece na stogodišnjicu akcije posvećena svečana akademija ovog tjedna u Zagrebu, u organizaciji Hercegovačke franjevačke provincije, te uz pokroviteljstvo predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.


Fra Didak Buntić bio je osobita pojava u Hercegovini na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, dovoljno se prisjetiti epiteta kojima su ga krunili suvremenici: spasitelj sirotinje, hercegovački Mojsije, otac Hercegovine.... Rođen je u Paoči kod Čitluka, filozofiju i teologiju studirao je u Innsbrucku, te predavao hrvatski i klasične jezike na širiokobriješkoj gimnaziji.

Kao narodni dobrotvor, prosvjetitelj i političar, vodio je tečajeve opismenjevanja koje je prošlo oko 20 tisuća ljudi u Hercegovini, organizirao je navodnjavanje polja, gradnju cesta, širenje poštanske i telefonske mreže, poticao uzgoj duhana i gradnju otkupnih stanica.

Od 1905. do 1910. vodio je gradnju bazilike na Širokom Brijegu, 1919. izabran je za provincijala, a bio je i politički aktivan u Vijeću SHS. Umro je od infarkta srca na čitlučkom polju dok je tražio lokacije za novu melioraciju.

Plemenitost bez premca

Narod Hercegovine nikad nije zaboravio ratnu akciju spašavanja djece kojom je od 1917. do 1919. godine na sjever Hrvatske prebacio oko 17 tisuća mališana spasivši ih od sigurne gladi i smrti.

Kućama se vratilo 9451 dijete, a kod dobročinitelja je ostalo njih 2819, mnogi su posvojeni, a njihovi potomci do danas žive u Slavoniji, prepoznajući se po karakterističnim prezimenima s juga.

Djeca su bila smještana uglavnom kod imućnijih obitelji, a udomitelji su bili dužni starati se o njima kao o svojoj djeci, ne praviti razlike između smještene djece i ostalih ukućana, biti strpljivi u procesu prilagodbe, paziti na prehranu i osobnu higijenu te ih adekvatno odijevati, davati im poslove koji su adekvatni njihovu tjelesnom i duševnom razvoju.

Organizatori skupa u Buntićevu čast poručuju kako je ova akcija jedan od najsvjetlijih događaja u ratovima i mržnjama protkanom dvedesetom stoljeću, na koju je uslijedio pogubni zaborav:

- Nije se spominjalo ono što je bilo bitno za ovu akciju, a to je da su se spašavala djeca bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost. Hrvatski narod u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj otvorio je vrata domova ne samo Hrvatima, nego i djeci srpske nacionalnosti i muslimanske vjere.

Kakva je šteta što ta suradnja i pomirenje u nevolji nisu iskorišteni u desetljeću pred Drugi svjetski rat za jačanje povjerenja i suradnje. Stoga je ova obljetnica prigoda da otrgnemo zaboravu djelo vrhunske plemenitosti...

Jela se kora s kostela

Jedan od preživjelih sudionika, Nikola Marijanović, o stanju u Hercegovini krajem Prvog rata:

- Zadnjih dana pred put više nismo jeli kuhani smrdljivi kazalac (kozlac), jer se čuvao stoci, koja je također, zbog suše, bila na izdisaju. Majke su skidale prvo zelenu koru s kostjela pa zatim strugale onu bijelu u posude. To je izgledalo kao bijelo brašno. Zatim su to malo sušile, pa kuhale u vodi.

Bilo je gorko, ali smo jeli. Isprva nisi osjećao ništa loše, ali za nekoliko sati počinjali su grčevi u stomaku. Djeca su vriskala od bola. Strah od te hrane bio je toliki da se ni puta u nepoznato nismo plašili...

 

Naslovnica Hrvatska