Novosti Hrvatska

KRAH 'KRALJA I OTADŽBINE'

Bitka koju je je Tito strogo krio: četnike je 1945. uništio HOS

KRAH 'KRALJA I OTADŽBINE'
Četnici s vojvodom Pavlom Đurišićem na čelu 30. ožujka 1945. prelaze Vrbas kod Razboja i udaraju na hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, gdje kolju oko 2,5 tisuća civila

Što je to bilo na Lijevče polju, nismo nikad čuli za veliku bitku ustaša i četnika? – uslijedili su višestruki upiti naših čitatelja nakon što smo u "Slobodnoj" objavili pregled rehabilitacija četničkih vođa i nacističkih suradnika na srpskim sudovima zadnjih godina, većinom pogubljenih nakon 1945. zbog ratnih zločina, od kojih je nekolicina likvidirana u ustaškom zarobljeništvu nakon bitke na Lijevče (Lijevča, Lijevač) polju kod Banje Luke neposredno prije završetka Drugoga svjetskog rata.

Smutljivi Draža

U komunističkoj Jugoslaviji bitka kod Lijevče polja nije se spominjala tako da su povijesni izvori crno-bijeli, ustaški ili četnički, a vrlo često se u historiografiji isticalo kako su četnici u ratu surađivali s ustašama. Ovo zadnje nije potpuno pogrešno jer su četnici kao sljednici regularne vojske Kraljevine Jugoslavije sve do 1944. godine uživali potporu zapadnih saveznika, prije svega Velike Britanije, u koju se sklonila obitelj Karađorđevića, te SAD-a, premda su gotovo cijeli rat proveli na koljačkim pohodima protiv civila uz logističku potporu talijanskih fašista i njemačkih nacista; početkom rata kratko surađujući s partizanima te u pojedinim slučajevima s ustašama u Bosni i Hercegovini.

Četnici su najčešće ratovali protiv partizana i ustaša, znali su se sukobljavati i s Nijemcima, a s Talijanima nikada. Zapravo su u četiri ratne godine ratovali protiv svih i surađivali sa svima, pa u tome vjerojatno treba tražiti i razlog dugogodišnje potpore antifašističkih saveznika, jer je štab njihova đenerala Draže Mihailovića jedno mislio, drugo izvještavao, a treće radio.

Ipak, u poslijeratnoj historiografiji kao konačan slom četničke vojske spominjala se bitka s partizanskim jedinicama na Zelengori, koju ćemo također pojasniti, a nikad Lijevče polje, premda su te dvije bitke zapravo bile čin konačnog razaranja četničke sile na zapadu i na istoku ratišta. U sredini, također u Bosni, ostao je Mihailović s neznatnim snagama, te je 1946. u akciji Ozne uhvaćen te u srpnju, nakon suđenja, strijeljan.

Jalovi planovi

Toga travnja 1945., kad se odigrala bitka na Lijevče polju, poraz njemačkog Trećeg Reicha i saveznika potpuno je izvjestan. Josip Broz od ljeta 1944. ima snažnu potporu antifašističke koalicije, partizanska vojska je od jeseni 1944. u Dalmaciji, a uz pomoć Crvene armije oslobodila je Beograd i probijala srijemski front. Vodstvo NDH u Zagrebu nema nikakve suvisle ideje o budućnosti njihove marionetske države, blude o predaji zapadnim saveznicima, a domobrani masovno bježe u NOVJ.

Pavelić zbog toga spaja Ustašku vojnicu i Hrvatsko domobranstvo u jedinstvene Hrvatske oružane snage. Četnici već nagrizeni borbama u Srbiji povlače se u sjeveroistočnu Bosnu, sad već prepušteni sebi, jer se kralj Petar na pritisak Britanaca okrenuo Titu.

Mihailović je pokušavao još u Kruševcu svoje snage "prisajediniti" Crvenoj armiji, ali je nakon Brozove intervencije ovaj plan propao i četnici se izmiču, a đeneral sniva o iskrcavanju saveznika na jadranske obale koji bi u njegovim vizijama uz pomoć četnika udarili na partizane u Srbiji. Čak planira ponuditi Hrvatima i Slovencima stvaranje trojedine vojske za borbu protiv komunista.

Otpor đeneralu

I postrojbe vojvode Pavla Đurišića poražene su u Crnoj Gori, pa se i on početkom prosinca 1944. povlači prema bosanskim planinama. Mihailović poziva četničke vojvode da mu se pridruže u Bosni sa svojim vojskama i javlja im da ih očekuje sa sto tisuća četnika spremnih za borbu.

Tako i Pavle Đurišić stiže sredinom veljače na đeneralov poziv do planine Trebave u sjeveroistočnoj Bosni. S njim je oko sedam tisuća četnika pod oružjem te oko tri tisuće ranjenika, tifusara i obitelji vojnika. Prvi Đurišićev šok uslijedio je kad ga je Draža dočekao u selu Kožuhe ne sa stotinu, nego tek s desetak tisuća četnika, većinom prisilno mobiliziranih srpskih seljaka, a Mihailović im je i dalje govorio o povratku u Srbiju i dizanju narodnog ustanka očekujući "promjenu smjera" zapadnih saveznika.

Đurišić i dio zapovjednika usprotivio se i predlažu probijanje prema Sloveniji, gdje su njemački nacisti već sklonili četnike popa Đujića i ljotićevce iz Dobrovoljačkog korpusa, omogućivši im prolaz preko teritorija NDH.

Dio četničkih vođa pristao je uz Đurišićevu ideju i prijedlog su iznijeli Mihailoviću koji ga odbija, ali nakon nekoliko dana inzistiranja otpušta ih i poručuje neka idu kamo žele. Nakon raskola Đurišiću se pridružuju Zaharija Ostojić, zapovjednik istočnobosanskih četnika, Petar Baćović, šef hercegovačkih četnika, te štapski časnici Luka Baletić i Mirko Lalatović, ali i Dragiša Vasić, prijeratni književnik i odvjetnik, a u ratu Dražina desna ruka i ideolog ravnogorskog pokreta.

Kreću na zapad s oko 17 tisuća četnika, računajući kako će se kroz bosanskohercegovački prostor NDH provući na zagovor crnogorskog političara Sekule Drljevića, prethodno jugounitarističkog opredjeljenja, koji je za vrijeme rata zagovarao crnogorsku kraljevinu pod talijanskim protektoratom.

I on se našao u Zagrebu 1944., gdje osniva Crnogorsko narodno vijeće, jedan oblik vlade, kojoj je za "ozbiljnost" nedostajala vojna sila. Nju mu je ponudio Đurišić: crnogorski četnici će postati Crnogorska narodna vojska pod Drljevićevim vrhovništvom i Đurišićevim zapovjedništvom, a zauzvrat će od vlasti NDH ishodovati slobodan prolaz na zapad i smjestiti ranjenike u bolnicu u Staroj Gradiški, a u planu je bilo i ujedinjavanje Pavelićeve i Drljevićeve vojske u borbi pritiv partizana.

Masovna predaja

Drljević je od vojvode Đurišića zatražio da sporazum objavi svojim četnicima, no on to nije učinio. Kad je Mihailović doznao za sporazum, proglasio je Đurišića izdajnikom kralja i naroda, oduzeo mu čin i zatražio da ga se privede na vojni sud. Čim je za Dražine namjere saznao Đurišić, pokreće trupe i ne obavijestivši Drljevića kreće na zapad, desnom obalom Save prema Lijevče polju, planirajući zauzeti Bosansku Gradišku, gdje bi se opskrbio namirnicama i nastavio prema Sloveniji.

Njegovo kretanje prate i vlasti NDH, ali i partizani. Ustaše su u paranoji jer pretpostavljaju da će Đurišić krenuti na Zagreb i srušiti Pavelića, partizanski izvori bolje su obaviješteni i znaju da je Đurišić otkazao poslušnost Draži i želi se dočepati Slovenije, dok četnici vjeruju kako radi sve u dogovoru s Mihailovićem i kreće u susret američkim "saveznicima"! Đurišićevi četnici 30. ožujka prelaze Vrbas kod sela Razboj i udaraju na hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, gdje kolju oko 2,5 tisuća civila, a stanovnici okolnih mjesta bježe.

Četnici ne znaju da prema njima iz Banje Luke kreću postrojbe NDH pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša, s gotovo 28 tisuća vojnika, teškim naoružanjem i oklopnim vozilima. Oni kod Dolina napadaju 2. travnja četnički Sandžački i Drinski korpus te zarobljavaju Drljevićeva sljedbenika, crnogorskog kapetana Mijukovića, koji je ustaške časnike izvijestio o namjerama četničke komande, stanju postrojbi i naoružanja.

Iste noći Crnogorci masovno bježe iz četničkih jedinica i predaju se hrvatskim snagama, a dan poslije zrakoplovstvo NDH izbacuje letke i poziva ostale Crnogorce da napuste Đurišića. On, pokušavajući "moralizirati" vojsku, daje strijeljati nekoliko crnogorskih oficira kako bi primirio ostale i zaustavio pobunu, no postiže suprotan efekt, nasilno mobilizirani Crnogorci sada u tisućama bježe na drugu stranu.

Konačni obračun

S istoka je prema četnicima stizala Druga jugoslavenska armija, pa Đurišić bojeći se dvostrukog fronta odlučuje krenuti prema Lijevče polju, probijajući se kroz ustaške redove, gdje ih 4. travnja dočekuje 10-12 tisuća vojnika HOS-a, uz potporu oklopnjaka, pod zapovjedništvom generala Marka Pavlovića.

Ujutro 5. travnja četnici započinju frontalni napad na bunkere, no ustaše su pričekali da im se približe, a potom ih zasuli vatrom iz strojnica, minobacača i topova, što četnicima nanosi ogromne gubitke. Đurišić nudi pregovore, ali general Metikoš ga odbija, pa se noći s 5. na 6. travnja četnici pokušavaju probiti u nekoliko napada, ali ih HOS-ovci odbijaju.

Četnici su već u rasulu, a 7. travnja pokušavaju čamcima pobjeći na desnu obalu Vrbasa, no i taj plan propada, a topništvo im ponovno nanosi velike gubitke. Istog dana započinje opći napad na četnike ukopane oko Razboja. Četnici su okruženi sa svih strana te se predaju.

Dok Metikoš priprema konačni obračun, Đurišić, Ostojić, Baćović i Lalatović planiraju s oko osam stotina ljudi preko Grmeča i Bihaća doprijeti do Slovenije. No, Metikoš pokreće opći napad kod sela Razboja, a na istočnu obalu Vrbasa šalje diverzante koji bi se trebali boriti s partizanima dok ne slome četnike, budući da je Druga jugoslavenska armija topovima tukla i po hrvatskim i po četničkim postrojbama.

Prema nepotvrđenim podacima, tijekom bitke je poginulo i ranjeno sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a otprilike pet ih je tisuća dezertiralo. Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu "drugim kosovskim poljem", ovim riječima: "Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan."

Nacisti su protestirali vlastima NDH zbog masovnog uništenja četničke vojske na Lijevče polju jer su namjeravali zadnju liniju pri povlačenju postaviti u Sloveniji, pri čemu su računali i na četnike, ali kraj rata bio je preblizu, a Hitlerov Reich u kaosu.

Svi smaknuti

O Đurišićevoj predaji ustašama postoje barem dvije verzije: prema jednoj je uhvaćen dok se za vrijeme napada skrivao ispod nekih kola, a po drugoj, vjerojatnijoj, njegovu je kolonu 17. travnja presreo general Metikoš uručujući mu (krivotvorena?) jamstva Sekule Drljevića da se vrati u Crnogorsku narodnu vojsku i dobit će prolaz do Slovenije. Đurišić je pristao pa 20. travnja s oficirima i tisuću i po četnika, među kojima su bili i Vasić, Baćović, Ostojić i Lalatović, kreće u Staru Gradišku, gdje su svi pobijeni nekoliko dana uoči kapitulacije Trećeg Reicha.

Ali ni pobjednici ni ostali akteri ove bitke nisu preživjeli: general Metikoš, nekadašnji austrougarski pa jugoslavenski časnik, bio je jedan od predstavnika HOS-a koji je na Bleiburškom polju pokušao s Britancima pregovarati o predaji zapadnim saveznicima, no vraćen je u Jugoslaviju, osuđen na smrt i pogubljen 19. rujna 1945. godine, dok je general Marko Pavlović okončao život u svibnju 1945. samoubojstvom kod Klagenfurta, a Sekulu Drljevića i suprugu iz osvete su zaklali prebjegli četnici u studenom 1945. u logoru za raseljene osobe u austrijskom Judenburgu.

Ubijeno, ranjeno, dezertiralo .... 

Prema nepotvrđenim podacima, tijekom bitke od 2. do 7. travnja 1945. poginulo je i ranjeno sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a otprilike pet ih je tisuća dezertiralo

Drugo 'kosovsko polje'

Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu 'drugim kosovskim poljem', ovim riječima: 'Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan.'

Do kraja skršeni na Zelengori

Jedna od posljednjih bitaka Drugoga svjetskog rata odvijala se na Zelengori 12. i 13. svibnja 1945. godine, kad je nakon sukoba s jedinicama Jugoslavenske armije skršen četnički pokret i time je faktički prestao postojati, simbolično, upravo na području Sutjeske, gdje su partizani u lipnju 1943. pretrpjeli strašne gubitke od ujedinjenih snaga sila Osovine, pokušavajući se iz Srbije prebaciti u Bosnu i Hercegovinu.

Ovog puta su se četnici pokušavali probiti iz Bosne prema Sandžaku i Srbiji, gdje su namjeravali podignuti ustanak. Do obračuna je došlo na rijeci Jezernici, a nakon višednevnog okršaja četnici su potpuno razbijeni. Većina visokih zapovjednika je poginula, jedan od rijetkih koji se izvukao je vojvoda Nikola Kalabić, a Draža Mihailović se prikrio kod Višegrada, gdje je i uhvaćen na proljeće 1946. godine.

Drljevićeva 'Crnogorska narodna vojska' 

Crnogorska narodna vojska formirana je pri kraju rata na području NDH, kao pokušaj da se od pripadnika četničkih postrojbi - pod vodstvom Sekule Drljevića, koji se zalagao za samostalnost Crne Gore i uživao potporu NDH – sastavi vojska nezavisne Crne Gore. Nakon bitke na Lijevče polju, tijekom koje su na Drljevićev poziv Crnogorci masovno napuštali četničke jedinice, u Staroj Gradiški su sastavljene tri brigade, potom preseljene u Okučane. Kompletna CNV premještena je u Sloveniju, gdje su nakon kraja rata strijeljani na području Zidanog Mosta, manji broj je unovačen u Jugoslavensku armiju, a nekolicina ih je uspjela pobjeći u inozemstvo.

Naslovnica Hrvatska