Novosti Hrvatska

ekskluzivni intervju

Joško Barešić: Moga brata ubili su udbaši iz njegove skupine! Postoji i snimka...

ekskluzivni intervju

- Nisam protiv spomenika, ali sam protiv načina na koji je podignut. Svojom borbom za Hrvatsku Miro je zaslužio spomenik, ali ne da mu ga podižu rođaci. To je trebala napraviti ili hrvatska politika ili narod ili udruge iz Domovinskog rata. Ovako, to je degradiranje Mirove uloge, omalovažavanje i poniženje svega onoga što je napravio za slobodnu Hrvatsku. A za hrvatsku slobodu borio se od svoje 16. godine, cijeli svoj život - smatra Joško Barešić, brat hrvatskog imigranta Mira Barešića, kojem su nedavno u rodnim Dragama kod Pakoštana rođaci podigli velebni spomenik.

Podizanje spomenika čovjeku koji je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Švedskoj osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića u Hrvatskoj je javnosti izazvalo pravu buru reakcija koje su, u kontekstu aktualne nepravomoćne osuđujuće presude u Münchenu protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, bivših čelnika jugoslavenske tajne službe zbog likvidacije hrvatskih političkih emigranata, ponovno gurnule u fokus stare podjele oko naše novije povijesti.

Joško Barešić (na slici) primio nas je u svojoj peterokatnoj kući u Dragama, smještenoj na šumovitoj padini četrdesetak metara iznad mora. S njene prostrane terase pruža se jedan od najatraktivnijih pogleda na otoke Vrgadu i Kornate s ovog dijela naše obale.

- U ovoj su kući za vrijeme rata boravili generali Krstičević, Roso i brojni drugi. Moja im je kuća služila kao logistički centar, ali nemoj to pisati, nije to sada bitno – kaže nam ovaj vitalni 70-godišnjak koji je mirovinu zaslužio u Njemačkoj gdje je od 1972. do 1990. godine bio vlasnik popularnog restorana i diskoteke "Forum" u gradu Höxteru kod Hannovera.

Početkom rata posao je prepustio mlađem bratu Ivici, a on se s obitelji vratio u Drage i Šibenik kako bi pomogao u obrani domovine.

Kažete da ste protiv ovakvog podizanja spomenika svome bratu. Zar vi niste koncem devedesetih inicirali podizanja spomenika Miru Barešiću?
- Točno, ja sam 1998., kao tadašnji predsjednik Općinskog vijeća Pakoštana pokrenuo inicijativu za podizanje spomenika Miru, ali sam od toga odustao. Naime, u to vrijeme sam zajedno s kiparom Grgasom izradio maketu spomenika i s njom otišao po podršku u Općinu Pakoštane, s obzirom na to da je Miro poginuo baš na Dan općine Pakoštane.
Međutim, u razgovoru s vijećnicima shvatio sam da strukture u tadašnjem HDZ-u koji je vladao u Pakoštanima, ali i šire, nisu bile spremne podržati moj prijedlog. Nisu pokazali želju da se spomenik ostvari. Odlučio sam se povući i nisam više inzistirao na toj ideji. Maketa je ostala negdje u Općini, ne znam je li još uvijek tamo.
Što je bilo presudno za vaše odustajanje? Jesu li vam u HDZ-u rekli zašto ne žele spomenik?
- Rekli su mi da za tako nešto još nisu postignuti uvjeti. Moje je mišljenje bilo onda i danas da je moj brat zaslužio spomenik zbog svog cijelog života koji je posvetio borbi za samostalnu Hrvatsku, ali i za sve ono što je napravio prije Domovinskog rata.
Miro je živio za Hrvatsku, borio se za Hrvatsku i oduvijek je bio za njenu samostalnost, odvojenu iz jugoslavenskog komunističkog sustava, slobodnu i demokratsku. Na tim je idejama u imigracije oko sebe okupljao Hrvate. Njegova parola je bila "sve za Hrvatsku, Hrvatska iznad svega".
Tako se potpisivao u pismima koja mi je slao iz zatvora u Švedskoj, ali i kad je otišao u Paragvaj. Održavali smo kontakte sve do njegova ponovnog povratka u domovinu.
Kako je došlo do inicijative za podizanje spomenika vašem bratu? Jeste li vi u tome sudjelovali?
- Inicijativu su negdje 2007.-2008. pokrenuli moji rođaci Ante Mate Barešić. Došli su do mene da zajedno s njima podignemo Miru spomenik. Odbio sam ih, jer je Miro svojim životom i borbom za samostalnu državu zaslužio da mu spomenik podigne hrvatska politika ili narod ili branitelji, a ne njegovi rođaci.
Za mene je to degradiranje njegove uloge i svega onoga što je napravio za Hrvatsku. Rekao sam im da treba pričekati da sazrije vrijeme za njegov spomenik i da dođe do političke volje. Tu smo se razišli.
Prije tri mjeseca rođaci su opet došli s istom inicijativom i pitali me jesam li za to da dignemo spomenik. I ako sam za to, da se moram uključiti u financiranje. Moj odgovor je bio isti kao i prije, negativan. Rekao sam im da sam kod podizanja spomenika Franji Tuđmanu u Pakoštanima razgovarao s jednim visokim dužnosnikom HDZ-a koji mi je na moj upit rekao da za spomenik mom bratu "još treba pričekati".
"Joško", kazao mi je taj HDZ-ovac, "nije sto posto sazrelo vrijeme. On je to zaslužio i treba mu dići spomenik, ali ne još".
Rekao sam to mojim rođacima, ali oni su nastavili raditi na podizanju spomenika i napravili su što su napravili. Nazivali su ljude u Ameriku i Australiju i tražili od njih novac. Ti su me ljudi kasnije zvali i pitali što se to događa.
Nije njima bio problem novac, nego su htjeli, kao i ja, da iza podizanja spomenika stane neka institucija, politika. I zato mislim da je trebalo pričekati da se na bolji način, s više pijeteta, odužimo za ono što je Miro napravio za slobodnu hrvatsku državu.

Ne treba prijetiti nikome

Kako komentirate nedavno bojenje spomenika u crveno? Vaši rođaci su tim povodom javno zaprijetili počinitelju da bi se s njim obračunali "po kratkom postupku"?
- Ne čudi me da je netko išarao spomenik. Mira svi ne vole. Ne cijene ga svi, s "lijeve" strane pogotovo, ali ni na "desnoj" strani nije svima drag.
Tko je to napravio i zašto, neka otkrije policija. Možda je to nekome bilo plaćeno da napravi, ne znam. Ali tako prijetiti nekome nije potrebno. I to govori da za ovakvo podizanje spomenika, bez pokroviteljstva države, politike ili braniteljskih udruga, još nije bilo vrijeme.
Kako je poginuo vaš brat 1991. godine?
- To je duga i za mene još uvijek do kraja nepoznata priča. Već sam vam rekao da sam s Mirom održavao kontakt dok je bio u Švedskoj i Paragvaju. Padom Berlinskog zida Miro mi je rekao da će uskoro doći i do promjena u Hrvatskoj.
Dijaspora je na to bila spremna, ali mi kod kuće nismo. Kad sam se vratio iz Njemačke ovdje sam dočekao brata i njegove ljude.
Oni su odavde početkom rata išli na izviđanje zaleđa Pakoštana, prema srpskim položajima od Benkovca do Knina. Miro je u Dragama kod mene bio pet-šest puta. Za tu akciju, u kojoj je poginuo, nitko nije znao.
O njoj sam čuo tog dana tek uvečer, kada mi je na kuću došao jedan rođak rekavši da je Miro poginuo u zaleđu Vrane. Odlučili smo odmah zajedno krenuti do Vrane, da vidimo što se dogodilo, a pomoći nam je trebao Mirov vodič Zrinko Šarić.
Kad smo došli do njega, vrata nam je otvorila njegova žena i rekla da je Zrinko u šoku i da ne želi ni s kim razgovarati.
Iste večer moja je žena otišla kod Mirovih suboraca iz akcije koji su bili u kući rođaka Ante Barešića. Oni su joj rekli da je, koliko znaju, Miro ranjen i očekuju da se vrati.
Koliko ste čekali da se vrati?
- Nakon tri dana čekanja, došao sam do dvojice njegovih ljudi iz akcije i rekao im da ako je brat mrtav, neka pokrenu noćnu akciju i izvuku njegovo tijelo.
Njihov odgovor je bio: "Ako je Miro gore, mi ćemo tijelo dobiti na drugi način". Nakon pet dana zove me jedan Pakoštanac da se nađemo s jednim čovjekom u Zadru u vezi pokojnog brata.

Tajno pokopan

Tada ste prvi put doznali da vam je brat poginuo?
- Da. Našao sam se s tim čovjekom u Zadru koji mi je rekao da mi brat mrtav leži u zadarskoj bolnici i da trebaju identifikaciju da je to stvarno on.
Rekao sam da mi brat na desnom uhu imao ožiljak od jedne stare tučnjave u Šibeniku, a sličan ožiljak je imao i uz korijen nosa. Bio je čvrste tjelesne građe i bez tetovaža. Htio sam otići na identifikaciju, ali dobio sam odgovor da to nije poželjno, da tamo rade doktori Srbi, a ne smije se znati da je to Miro.
Tko je bio taj čovjek s kojim ste se susreli u Zadru?
- Ne znam mu ime. Ja sam ga tada prvi put vidio. Bio je ugostitelj, imao je hotel i restoran u Diklu. Tu se kod njega moj brat sastajao s Đurom Županom.
Što je bilo nakon toga?
- Sutradan je tijelo iz Zadra preneseno u Zagreb. Preko jednog Mirova suborca smo doznali da će biti pokopan. Na groblju Miroševac bilo smo ja, žena pokojnog brata, Ante Barešić, nekoliko Mirovih suboraca i svećenik. Pokopan je pod imenom Ante Katić, tajno, da se ne zna.
Znači da niste vidjeli tijelo svog pokojnog brata prije ukopa?
- Dan prije sprovoda došli smo u Zagreb kod Antonija Lekića, Mirova suborca, gdje smo i prespavali. Lekić nam je rekao da bi bilo dobro da ga ne vidimo, jer da su mu crvi već bili u očima, počeo se raspadati, da je sav otečen i izgorio na suncu.
"Nije potrebno da ga takvog vidite i da vam takva slika o njemu ostane u očima. Pamtite ga onakvog kakvog ste ga zadnji put vidjeli", kazao nam je Lekić.
Mirova žena, rođak Ante i ja smo se pogledali i rekli da, ako je to tako, ne trebamo ga vidjeti. I danas mi je krivo što ga nisam vidio, ali tada nitko nije sumnjao u okolnosti njegove smrti. Tada je to za nas bio šok i strah, nije se moglo normalno razmišljati.
Kada ste počeli sumnjati u okolnosti pogibije vašeg brata?
- Tri dana poslije pokopa došao mi je jedan daljnji rođak i rekao: "Joško, odlazi u Njemačku, mogu ubiti i tebe".
Rekao sam mu, pa tko bi to mene trebao ubiti, u mojoj kući!? Ostao sam, nisam se uplašio, priključio sam se obrani Hrvatske, na Prosici smo minirali most i držali liniju Vranski kanal.
Kako ste doživjeli tu "poruku". Tko vas je to "mogao ubiti" i zašto?
- Ne znam, ali nisam se uplašio. Nakon Mirova sprovoda iz njegove mi je grupe rečeno da ne smijem govoriti o pokopu jer očekuju dolazak velikog broja mladih ljudi iz dijaspore koje je Miro pozvao da dođu u borbu za Hrvatsku. Dolazili su tu kod mene iz Švedske, Novog Zelanda, Australije, Njemačke...
Tražili su Mira, a ja sam im morao lagati. Govorio sam im da je Miro u Hercegovini ili Lici, da je na terenu, samo da ostanu i uključe se u borbu. Svi su ostajali i borili se za Hrvatsku.
Ja sam ih pomagao logistički jer zbog operacije koljena nisam mogao biti na prvoj crti.

Srbi su bili daleko

Kad ste počeli stvarno sumnjati u okolnosti bratove pogibije? Odakle priče da je upao u zasjedu koju je režirala Udba iz osvete za Rolovića?
- Rasplamsavanjem rata sve se počelo polako zaboravljati, kao i sumnja kako je Miro poginuo i zašto je ostavljen. Sve do ljeta 1996. kada me posjetio moj dragi prijatelj kipar Petar Kazija iz Pakoštana s jednim doktorom iz Zadra koji je bio na obdukciji mog pokojnog brata. Došli su oko deset navečer.
Taj mi doktor priđe i kaže: "Joško, moram ti to reći, muči me već godinama. Tvoj brat je ubijen s leđa, iz neposredne blizine". Rekao mi je da mu je na leđima bila mala rupa, a na prsima velika, ispod srca.
Na obdukciji je, kaže, bilo pet doktora. Digli su ih kasno noću i nakon što su pregledali tijelo svi su napisali isto. Ubijen je s leđa. Tijelo je bilo na stolu, bio je izgoren od sunca, jer je iskrvavio i tako stajao pet dana, dok ga nije pronašla jedna čobanica.
Ubijen je samo jednim metkom, s leđa. Poslije Oluje u Benkovcu su pronađene slike mrtvog Mira koje su napravili Srbi. Njegov tjelohranitelj, Boris Prebeg, još ima te slike na kojima se vidi gdje je ležao i kako je umirao. Taj doktor me zamolio da s tim detaljima ne izlazim u javnost jer da bi i ja i on mogli biti u opasnosti.
Zašto mislite da je to bila klopka i da je u tome imala prste Udba?
- Moj brat je sa svojim borcima izviđao neprijateljske položaja. Oni su mi rekli da su Srbe promatrali na jednom punktu blizu Miranja Donjih. Planirali su ih napasti kad im je bila smjena, između jedan i dva poslijepodne. Kad su došli blizu, počela je pucnjava.
U toj pucnjavi Miro je navodno stradao. Ali kako, ako je neprijatelj bio ispred njega, sto, možda dvjesto metara, a on je dobio hitac u leđa iz neposredne blizine? Neki Srbi, s kojima je nakon rata razgovarao Prebeg, kažu da velike pucnjave uopće nije bilo...
Kruže svakakve priče, da je poginuo u povlačenju... Moje je mišljenje da je Miro ubijen od udbaških struktura, tj. nalogodavaca iz njihovih redova koji su u tom razdoblju bili u strukturi hrvatskih vlasti, a koji se i danas drže zajedno.

Sve se zna, a opet ništa

Ako je ubijen iz neposredne blizine, s leđa, a neprijatelj je bio stotinjak metara ispred, znači da ga je ubio netko iz njegove grupe. Znači da je, po vašem mišljenju, Udba imala svoje ljude u grupi vašeg brata?
- Siguran sam da su jedan ili dvojica iz njegove grupe bila u vezi s Udbom. Petnaest dana nakon ubojstva mog brata, jedan od članova njegove grupe također je ubijen, pod vrlo čudnim okolnostima.
Sve se to zna, i tko je i zašto napravio, ali udbaška struktura to ne želi javno razjasniti. Osim toga, u Švedskoj sam razgovarao s novinarom Nikolom Majstrovićem koji je Mira pratio u Švedskoj i nakon dolaska u Hrvatsku.
Pokazao mi je film koji je snimljen prije akcije u kojem se vidi da Miru iz kalašnjikova ispada sanduk za municiju, da su mu kretnje usporene i pogled neobičan. Majstrović je tu snimku pokazao švedskim stručnjacima koji misle da je Miro u tom filmu bio pod utjecajem opojnih droga, da je bio omamljen.
Je li vaš brat bio sklon alkoholu ili drogama?
- Ni govora. Bio je specijalac, karatist, savršene fizičke spreme. U Paragvaju je bio istreniran za sve vrste borbi.
Majstrović je predlagao ekshumaciju kako bi se utvrdilo je li Miro prije akcije bio drogiran, ali to nije nikad napravljeno. Sve je ostalo pod velom tajne i osam, devet mjeseci kasnije, kada je pokopan na Mirogoju, pod svojim imenom i svim počastima.
Kažu da je u vrijeme ubojstva veleposlanika Rolovića vaš brat bio član jedne ustaške organizacije?
- Kod nas u familiji nije bilo ustaša, niti je Miro imao s njima veze u emigraciji. On je u Švedskoj ušao u klub hrvatskih nacionalista. Miro nikad nije govorio o ustašama, NDH, Anti Paveliću, niti ga je to zanimalo. Bio je član HNO-a, Hrvatskog narodnog otpora, ali to nisu bili ustaše.

Problemi krenuli u mladosti

Zašto je bio na Golom otoku i kako je dospio u Švedsku?
- Miro se rodio i odrastao u Šibeniku 1951. U tinejdžerskoj dobio bio je malo agresivan, isticao se među svojim vršnjacima kao desno nastrojen. U tadašnjem Šibeniku, punom pitomaca JNA i srpskih policajaca, takvi su momci bili "na zubu".
Pitomci su ih provocirali, dobacivali su njihovim curama, policija nas je znala dočekati na izlasku s mise i tući pendrecima bez ikakvog razloga. Maltretirali su mlade ljude, a Miro im je znao vratiti.
Između '67. i '68. u nekoliko je navrata bio zatvaran u šibenskom zatvoru zbog tučnjava s pitomcima i pjevanja hrvatskih pjesama. Prvi put je bio u zatvoru s nepunih 16 godina. Nakon nekoliko takvih sukoba završio je na Golom otoku, kao maloljetnik, imao je nešto malo više od 17 godina.
Tu su mu odredili sudbinu. Tamo je upao u društvo političkih zatvorenika i tu se uzdigao na višu razinu borbe protiv jugoslavenskog komunizma. Ne znam s kim se družio u zatvoru, ali kad je izašao došao je u Šibenik i opet upao u probleme: tučnjavu sa sinom jednog oficira JNA.
Znao je da će, ako ga uhvate, dobiti najmanje dvije-tri godine, i odlučuje se za bijeg preko granice. Odlazi u Švedsku gdje se uključuje u hrvatske klubove i organizacije.
Kako je došlo do njegova sudjelovanja u pokušaju otmice i ubojstva Rolovića?
- Po onome što su mi ispričali Miro i Anđelko Brajković, koji je s njim i Antom Stojanovimorganizirao i izveo tu akciju, oni su planirali ući i jugoslavensku ambasadu u Stockholmu i oteti Rolovića i potom ga razmijeniti za šest hrvatskih političkih zatvorenika.
Iza akcije je stajao neki Mikulić, a Miro i Brajković su se javili kao dobrovoljci. Brajković mi je rekao da je Rolović držao pištolj u ladici i kad su mu oni upali u ured on ga je izvadio. Miro je također imao pištolj, ali nije iz njega pucao. Počeo se hrvati s Rolovićem koji je Mira uhvatio za desnu ruku.
No moj brat je bio ljevak pa ga je oborio na pod i savladao. U tom hrvanju dolazi do pucanja i moj brat pogađa Rolovića s njegovim pištoljem. Pogodio ga je nekoliko puta i Rolović je nakon tjedan dana preminuo.
Nije, dakle, Rolovića hladnokrvno ubio, kako je tada pisala jugoslavenska propaganda, nego ga je ubio u samoobrani. Odmah nakon toga on i Brajković su se predali policiji. Miro je tada imao nepunih 20 godina.
Iako govorite o samoobrani, švedski sud je vašeg brata osudio na doživotnu kaznu zatvora za terorizam?
- To nije istina. Švedski sud ga nije osudio kao terorista, niti su ga tako tretirali. Hrvatskim teroristom nazivala ga je jugokomunistička propaganda kako bi preko Mira degradirala sve Hrvate. Nazivali su ga ustašom i fašistom, ali on to nije bio.
Bio je za samostalnu i slobodnu Hrvatsku, izvan Jugoslavije i bez komunizma. Iz zatvora mi je znao pisati "brate, mi moramo dobiti državu. S crnim vragom da se udružimo, samo da je dobijemo!", ali nije nikad veličao ustaštvo i NDH.
 

Otac nam je bio u partizanima, a majka, sestra i brat u fašističkom logoru!

Malo je poznato da je Mirov otac, Jure Barešić, bio partizan i da su mu u Drugom svjetskom ratu u partizanima ubijena tri brata. Sa suprugom Vjerom imao je petero djece. Najstariju kćer Milku dobili su 1939., potom su došli sinovi: Mate (1941.), Joško (1946.) Ivica (1949.) i najmlađi Miro (1951.). Mate je umro kad mu je bila godina i pol dana u fašističkom logoru na Molatu gdje su ga internirali Talijani zajedno s majkom i sestrom.
- Kad je počeo rat u Drage su upali Talijani. Odveli su mog oca i prisilno mobilizirali. Nakon tri mjeseca uspio je pobjeći iz talijanske vojske i uključiti se u partizane.
Kad su Talijani to doznali, dolaze u Drage i pale nam kuću, a majku, sestru i brata odvode u logor na Molatu. Po materinoj priči, tamo je bila tolika glad da nije imala mlijeka za dojenje i brat je umro od gladi. Sestra i majka su preživjele, ali su ostale u logoru sve do kapitulacije Italije, gotovo tri godine. Vraćaju se u Drage, a otac dolazi iz partizana te se ubrzo sele u Šibenik i nastavljaju život. Otac nikada nije bio u partiji. Naprotiv, čak su ga degradirali što je bio u talijanskoj vojsci.
Kako su vam roditelji gledali na Mirove postupke, zatvor, Goli otok, Švedsku...?
- Otac nije podržavao Mira, niti je bio ljut na njega. Kad je dospio u novine zbog Rolovića u Dragama su neki ljudi tražili od njega da se odrekne sina, ali on to nije htio.
Posjetio ga jednom u zatvoru u Švedskoj 70-ih godina i nakon toga ga više nije vidio. Umro je 1987. godine. Zbog Mira je cijela familija puno propatila, ali nitko ga nije mrzio.

Naslovnica Hrvatska