Novosti Hrvatska

aktivist o 'velikim investicijama'

Vjeran Piršić: Dalmacija postaje nova Panama

aktivist o 'velikim investicijama'
prljava lova do koje se u Hrvatskoj došlo nečasnim poslovima, prvo se investira u strani fond, a onda se vraća kao kapital tog investicijskog fonda tamo gdje je i zamračena - u Hrvatsku! Tim se novcem onda podižu turistički resorti, trgovački centri, vjetroelektrane, poslovni neboderi... - smatra naš poznati ekološki aktivist

Afera Panama Papers, aktualizirala je priče o pranju novca. U prvom planu su off shore tvrtke preko kojih su se izvlačili nezakonito zarađeni milijuni (korupcija, droga, trgovina oružjem...) ili legalno zarađena dobit na koju se izbjegavalo plaćati porez, pa se novac prebacivalo na račune u inozemstvu da bi mu se zameo trag.

Potvrđeno je i da je i Hrvatska popularna destinacija za prljave rabote, a najčešći model koji se za to koristi je kupovina zemljišta uz obalu i na otocima.

Vjeran Piršić, poznati ekološki aktivist i općinski vijećnik u Omišlju na Krku, taj model pranja novca naziva trijadom.

- Trijada zato jer je to obično suradnja triju strana: a) kvaziinvestitora; b) korumpiranih ili nekompetentnih lokalnih vijećnika; i c) PR agencija koje su od lažnih investitora dobro plaćene da pripremaju javnost za tobožnje spektakularne investicije u turizam ili igrališta za golf. Vi u Dalmaciji, zbog rata, za nama na Kvarneru kaskate po tom pitanju sigurno pet, pa možda i deset godina, jer su se takvi - nazovi investitori, počeli na Krku pojavljivati već 2005. U ovom dijelu svijeta samo su Albanija, Turska i Hrvatska zemlje u koje možete dovoziti novac kamionima. Mislim, postoje i ovdje USKOK i različiti načini provjere tokova novca, ali je pitanje u kojoj se oni mjeri koriste - sumnjičav je Piršić.

Resorti za naivne

Obično "veliki investitori" kupe sami krš, koji vlasnički nije sređen, pa kupac pregovara s posjednicima i nudi im za njega akontaciju dok se oni na njega vlasnički ne uknjiže, što traje godinama, a onda im, nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, isplaćuje ostatak od ukupne cijene parcele. Nakon što je kupac potpisao predugovore o kupoprodaji zemljišta, u javnost se - na velika zvona - ide s idejom da će se raditi luksuzni resort.

Resort, resort, resort - vrište naslovi na sve strane, jer medijima PR agencije serviraju interesantne kompjutorske animacije budućeg kompleksa, pa se govori o stotinama radnih mjesta i brojnim benefitima za malu sredinu koja jednostavno vapi za takvim kapitalom kako bi riješila pitanje nezaposlenosti. Rade se ankete među naivnim svijetom, i svi u glas govore: "Neka, konačno, i nama krene, neka posla da mladost ne sjedi doma".

No, problem je što zemljište kaparirano za gradnju uopće nije u turističkoj zoni, pa se po postojećim prostornim planovima tu ne može podići ništa, a kamoli luksuzni hoteli i vile. Tada na scenu stupaju korumpirani ili obmanjeni općinari: oni pišu pismo namjere nadležnoj županiji i traže da se zona prenamijeni, a kako bi se u njihovoj sredini, realizacijom te velike, ključne investicije - otvorila nova radna mjesta.

Nakon toga slijedi izmjena županijskog prostornog plana, pa se priča vraća na lokalnu razinu, gdje se vijećnicima koji trebaju odlučivati o izmjenama i dopunama nudi da se kupi baš njihova parcela, da bi glasovali za izmjene i dopune općinskog prostornog plana. Ukratko, politička korupcija.

Ako nas još imate strpljenja pratiti, jer pranje novca je kompliciran i prilično dugotrajan proces - ono zemljište s početka teksta, onaj bezvezni krš kojim caruju gušterice i drača, a vrijedio je jedva 10 eura po četvornom metru, sada piza i dvadesetak puta više, pa može poslužiti kao hipoteka za podizanje kredita kojima bi se financirala izgradnja hotela.

Pozornost, molim: nakon svega provedenog na djelu su dva scenarija: a) vlasnik zemlje podiže kredite koje ne vraća, firmu šalje u stečaj, a u zalog banci ostavlja zemljište. Obično se to radi u dosluhu s nekim iz banke koji tako pljačka vlastitog poslodavca, a "investitor" mu dio kredita vraća u džep.

Dođe li uopće do sudskog procesa, tužiteljstvo treba uvjeriti suca da se nije radilo o krivoj procjeni menadžera banke i pretpostavljenih mu koji su odobrili propali kredit, nego o namjernom pogodovanju s ciljem pronevjere, što nije uvijek lako dokazati.

Jednostavnije: ti meni, dragi, kredit, a ja tebi čim dignem lovu vraćam dogovoreni postotak, pa neka USKOK, DORH i novinari - dokažu da smo u "dilu"; i b) kupac preprodaje zemlju koja je dobila na vrijednosti, jer se nikada nije ni namjeravalo graditi nikakav resort, već samo masno zaraditi prenamjenom zemljišta iz zelene u građevinsku zonu.

Pumpanje investicije

Vijećnike u malim sredinama nastoji se podmititi na sto načina kako bi glatko prošle izmjene i dopune plana ili ih se jednostavno vara velikim obećanjima, pričaju bajke.

- Lokalni vijećnici često se ponašaju kao domoroci kojima se pred nosom maše lažnim biserima. Zato treba provjeriti tko je uopće strani investitor, što se uredno može učiniti preko Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske, a koje za to koristi informacije koje prikupljaju obavještajne službe. Drugi je način preko poslovnih novinara iz svijeta. Na taj način smo se mi u Omišlju informirali o investitoru u hotel "Njivice", za kojeg se pokazalo da je pravi. Imate i slučaj iz Dalmacije, kad su danski novinari dojavili da je tobožnji strani investitor u "Salonit", a stranom investitoru se često vjeruje i na lijepe oči, nitko drugi do sestra Joze Ćurkovića.

Na kraju, najjednostavnija je provjera Google. Fino "zaguglajte", i kad vidite da o tobožnjim velikim i poznatim poslovnim facama iz svijeta nije napisano ništa ili se za njima vuku repovi, jasno vam je da su oni perači novca za nekoga odavde ili iz svijeta - kaže Piršić, i dodaje da su se oni na Krku svojedobno oduprli nastojanjima da čuveni zagrebački poduzetnik Tomislav Horvatinčić, koji je kupio milijun četvornih metara zemljišta, isto prenamijeni, a kako bi silno dobilo na vrijednosti.

- Istra je specifična. Tamo je i županijska vlast otvoreno bila za gradnju golfskih terena, pa opet osim hotela "Kempinski" i njihova terena, ništa drugo nije realizirano. Da bi se te investicije vratile, potrebno je 25 do 30 godina, i zato je opravdano sumnjati da ovdje netko zaista želi ozbiljno ulagati u turizam. I spomenuti Kempinski, kao najbolji hotel u Hrvatskoj, preko zime ne radi - kaže Piršić koji se i sam susreo s investitorom koji nije imao dobre namjere.

- Pred lokalne izbore 2005. na Krk je došao jedan investitor koji mi je govorio o namjeri da investira 15 milijuna dolara u dva golfska terena. Tražio je još da mu se omogući da preko puta Crikvenice izgradi 200 vila. Bio je kod mene, znate koja je ura kad sam mu kuhao čaj od kadulje iz moga vrta. Govorio je da će mi financirati kampanju za izbore, samo da se zemljište prenamijeni za takvu gradnju. Ne samo da to nismo napravili, nego smo još i smanjili mogućnost izgradnje, a on se više ovdje nikada nije pojavio. Otišao je očito tu priču prodavati negdje drugdje. Oni su vam, znate, ptice selice; kad ih prokuže, odmah idu dalje.

Piršić tvrdi da postoji nekoliko modela ulaganja i "ulaganja".

- Neki su obični preprodavači, što je legitimno. Kupe zemljište, naprave pripremu projekta ili ga čak započnu - i onda ga žele prodati drugome. To radi Vicencio Blagaić s "Tri sestrice" koje prezentira po svijetu. Drugi su notorni perači novca. Mi smo taj slučaj imali u Haludovu na Lošinju, kad je azerbajdžanski trgovac dijamantima s adresom u Moskvi, kupio hotelski kompleks i namjerio za investiciju koja realno stoji deset milijuna eura, potrošiti tri puta više novca! Znači, umjetno se pumpa investicija, da bi se opralo što više sumnjiva novca iz inozemstva.

Treći vam je slučaj klasična apartmanizacija. Prvo se krene s projektom izgradnje četiri luksuzne vile s četiri parkirna mjesta, a onda se inzistira na dodavanju jedinica na istoj čestici pa četiri velika luksuzna apartmana postanu osam malih koji će i dalje imati samo četiri parkirna mjesta. Još gore je kad se napravi hotel, pa se nakon nekoliko godina rada pokaže financijski neodrživim, a onda investitor od lokalne jedinice traži prenamjenu zone u stambenu i radi etažiranje. Na kraju umjesto hotela i soba, dobijete stanove za prodaju i gusto izgrađeno naselje.

Sezona špekulacija

Piršić gotovo uopće ne vjeruje u ozbiljnost velikih turističkih investicija na Jadranu, čak ni onda kad su u pitanju poznati svjetski hotelski lanci.

- Evo, sad imate ideju da se u Starom Gradu na Hvaru, u području koje nije urbanizirano, napravi resort "Four Seasonsa". Kad će oni vratiti tu investiciju i zašto se nije uložilo, recimo, u neku od propalih hotelskih kuća u Starome Gradu koje su u stečaju, a imaju kakvu-takvu infrastrukturu, nego se sve gradi iz početka?! Jednostavno, nema logike, i nerijetko developeri samo mašu njihovim zvučnim imenom, kriju se iza njihove reputacije, a ako se investicija i dogodi, ne znači da taj hotelski lanac nakon nekog vremena neće staviti ključ u bravu i napustiti otok.

Problem je kratka sezona i nedostatak radne snage, jer Slavonci koji se često spominju kao oni koji će priskočiti u pomoć s kopna, jednostavno se ne snalaze u tim visokokategornicima, a i ne žele raditi za jako male plaće. Pitanje je to, dakle, održivog razvoja i utjecaja na malu sredinu. Mjesto s manje od dvije tisuće stanovnika i tri tisuće kreveta u hotelskom smještaju, jednostavno ne funkcionira, jer im prijeti demografski udar, s obzirom na radnu snagu koja bi u tom slučaju trebala doći sa strane, a to je obično iz zemalja u kojima su plaće niže.

Na kraju, Piršić veli da se baš sve nezakonitosti i špekulacije vezane uz zemljište na obali i otocima, svode na pitanje položajne rente.

- Žele se osvojiti neurbanizirana područja i prisiliti lokalnu zajednicu i državu da grade ceste, dovode vodu i struju, da bi podigli enormno cijenu zemljišta, iako već postoje urbanizirane parcele koje ničemu ne služe. Da je investitor pravi, vidi se po tome kad ne traži stalno proširivanje prostora za gradnju, već investira u ono što je kupio, i kad ta investicija ima svoje ekonomsko opravdanje. Vrhunac grabeži koja nas je zadesila jest ideja da država subvencionira gradnju takvih hotela, i ako se to dogodi, a već se to polako gura kroz medije, svjedočit ćemo potpunoj katastrofi.

Strani fondovi kao krinka za lovu ukradenu kod nas

U posljednje vrijeme često se iza velikih projekata pojavljuju - fondovi. Oni predstavljaju stotine ili tisuće ulagača, tako da se u startu određena investicija ne može vezati za konkretno ime neke osobe ili tvrtke. Zato se oni koji stoje iza prljavih rabota, rado skrivaju iza fondova u kojima, s obzirom na uloženi novac, vode glavnu riječ.

Interesantno je i to da se takvi fondovi obično osnivaju u zemljama visoke razine demokracije i poslovanja (SAD, Švicarska, Norveška) kako bi lokalna javnost što manje sumnjala u njihove namjere. U njima nerijetko završava i prljavi novac iz Hrvatske, koji se onda kroz investicije vraća natrag, a da javnost pojma nema da iza investicije ne stoje Mr. Smith ili Johanson, nego neki naš "poduzetnik" za kojim se vuče na desetke afera.

To je klasično pranje novca: prljava lova do koje se u Hrvatskoj došlo nečasnim poslovima, prvo se investira u strani fond, a onda se vraća kao kapital tog investicijskog fonda tamo gdje je i zamračena - u Hrvatsku! Tim se novcem onda podižu turistički resorti, trgovački centri, vjetroelektrane, poslovni neboderi...

Ako stvari zapnu, medijski se pritišće lokalne čelnike da požure projekt, jer tko bi, zaboga, imao išta protiv otvaranja radnih mjesta?! No, kad se takvim paravanima za pranje novca - jednom odškrinu vrata, njihovi akteri ostaju tu dok god ne osjete da su ugroženi, kao što je to sada slučaj u Panami, gdje ih je provalila mreža istraživačkih novinara.

Hvar već bio meta

U Sućurju na Hvaru 2005. tvrtka "Dakma" platila je zemljište 2,8 milijuna eura, a potom na temelju hipoteke od HPB-a zatražila kredit i dobila oko osam milijuna eura?! Zemljište su kupili kao "šumsko", a onda su vijećnici Općine Sućuraj 2006. izmijenili prostorni plan i ono je postalo građevinsko u turističkoj zoni. Cijena zemlje naglo je skočila, pa su od HPB-a dobili još jedan kredit u iznosu od pet milijuna eura. Novac nikad nisu vratili, a mediji su aferu prozvali "Bankomat".

Trag mafijaškog novca

U Hrvatskoj je premalo stručnjaka koji bi pratili trag prljavog novca. Osim toga, kad se on pere kroz investicije u turizmu, jako je teško dokazati podmićivanje vijećnika koji glasuju za izmjene i dopune prostornih planova na općinskoj i županijskoj razini, jer bi za to trebalo ozvučiti svjedoke i dati im označene novčanice, pa ih onda uz to još uhititi nedugo nakon što su primili mito.

A, glasovanjem baš takvih, nerijetko korumpiranih vijećnika - ti planovi dobivaju legitimitet, tako da se čini kako u svemu nema nikakvog krimena. Kurvanjsku ulogu imaju i PR agencije. Njih se plaća da bi uvjerili javnost kako se radi o nečemu što je presudno za razvoj zajednice i bolji život građana, a nerijetko su za to plaćene mafijaškim novcem koji je umjesto na računu off shore tvrtke u Panami, završio u Hrvatskoj pod krinkom da će se njime obnoviti ili izgraditi velebni turistički resort, dapače, najveći na ovoj strani Jadrana. Ha, ha, poškakljite me, da se nasmijem.

Policija i USKOK kreću u istrage ovakvih transakcija samo u slučajevima kada netko prijavi sumnje u nezakonitost poslovanja, a i onda se nađu u kolopletu političkih odluka i računa kojima novac putuje, a čiji put nije lako ni slijediti, ni dokazati. To su jednostavno lopovi od formata. Riječju: mafija.

Neka država plati cestu, vodu, struju

Javno-privatno partnerstvo je također često samo krinka za obično dodavanje državnim novcem. Investitor uloži novac u kupovinu poljoprivrednog zemljišta, podmićivanjem vijećnika ono kasnije postane građevinsko, a onda ugovorom o javno- privatnom partnerstvu dogovara se da općina, novcem poreznih obveznika napravi cestu, dovede vodu i struju, da bi onda on tu izgradio resort.

Dakle, prvo ide infrastruktura na račun građana, a od hotela i vila što bude i ako bude. Ako se od državnih institucija pomno ne nadzire provedba ugovora, i ako njegovim stavkama nije zaštićen javni interes, taj se model partnerstva pretvara u puko pljačkanje općine, grada, županije ili države.

Povlašteni klijenti

Na sudskim procesima koji su u tijeku oko spornih kredita za koje se sumnja da su samo bili krinka za izvlačenje (čitaj: krađu) novca iz banke, često se raspravlja o tome zašto menadžment banke nije do u tančine ispitao financijski potencijal kreditnog dužnika i osigurao se u slučaju da isti kredit ne može vratiti.

Na to obično stiže odgovor optuženih bankara da se radilo o povlaštenim klijentima, a koji ne prolaze jednaku proceduru provjere kreditne sposobnosti kao ostali korisnici njihovih usluga. Znači, iživljavaju se na malim, običnim klijentima, a VIP-ovcima dopuštaju da ih pokradu?!

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last