Da mi je neko prije deset godina reka da će u mom Sinju bit otvorena pučka kuhinja... Nekidan sam umra od srama kad sam vidio čovika od priko 60 godina u kontejneru, usto mi je bio i profesor. Al' to me još više motivira. Smrša sam jedno deset kila otkako sam u Saboru, po cile dane trčem, ali ne dam se...
Uložit ću svu svoju energiju da pomognem kraju iz kojeg dolazim, Cetinskoj krajini i Dalmatinskoj zagori, ljudima koji su me i izabrali. Ne mogu gledat kako korov reste Sinjskim poljem i kako mladi odlaze s kartom u jednom smjeru... Kad god imamo saborsku stanku, ja sidam u taksi il' vatam tramvaj i obilazim ministarstva, gledam šta planiraju i šta se još može učinit... Jer boli me vidit kako sve postaje "spaljena zemlja", a siguran sam da Cetinska krajina ima perspektivu!...