Novosti Hrvatska

vlaška posla

Ante Tomić: Kad zastupnici jednom dobiju posao, na volju im je

vlaška posla

Ne razmišljate možda o tome, ali biti zastupnik u Saboru građansko je zanimanje nalik bilo kojem drugom građanskom zanimanju. Ljudi su zaposleni i plaća je redovna, ide im staž, zdravstveno su osigurani, uplaćuje im se prvorazredno mirovinsko, dobit će dnevnice i nadoknadit će im se troškovi putovanja i noćenja pođu li na službeno izvan mjesta svog boravka.

Svaki je od stotinu pedeset njih, da ne duljim, blagoslovljen povlasticama koje zaposleni u realnom sektoru više i ne pamte da su imali, ako su ih ikad i imali.

Kad jednom dobiješ posao

A opet, premda uživaju sva prava iz Zakona o radu, zastupnici nemaju ni jedne jedine, ali baš ni najmanje obaveze. Kad jednom dobiju posao, na volju im je. Doći će ujutro ako im se ćefne, ali u stvari ne moraju.
Ako je noć bila iscrpljujuća, hrana teška, vino jako, a tamburaši nemilosrdni, ili ako su zoru dočekali uzbuđeno gledajući skakutanje bijele bjelokosne kuglice na kromiranom ruletskom kotaču, mogu slobodno ostati u mudantama i majici u postelji, kao što je Željko Kerum uglavnom ostajao.

U četiri godine mandata on se ni jednom nije javio za riječ. Dapače, nije ni dolazio u Sabor, ili ga barem u dvorani nisu vidjeli. Ako bi možda i navratio, skoknuo bi samo do kafića, bekrijski zovnuo rundu za sve prisutne, ispričao vic koji je čuo u nedjelju na balotama u zavičaju i šmugnuo natrag u provod.

Veze taj sa Saborom nije imao niti je Sabor imao veze s njim. Hrpu plaća po petnaest hiljada kuna je mudrijaš dobio, po prilici sto hiljada eura je inkasirao, a da zuba nije obijelio. Dobro, priznajem, nije jedini. Bilo je u Saboru još takvih, sramežljivih i mučaljivih.

Anđelka u trgovini

Pa i Tomislav Karamarko je rjeđe dolazio i javljao se za riječ, opravdavajući se kako ima pametnijeg posla, a što dosta zorno svjedoči o njegovom shvaćanju važnosti najvišeg zakonodavnog tijela Republike Hrvatske i o čemu bi, mislim, svakako valjalo voditi računa na izborima 8. studenog.

Ostanimo ipak na slučaju Željka Keruma jer nam on pruža priliku za jednu krasnu prispodobu u kojoj se razgolićuju apsurdi zastupničkog zaposlenja. Zamislimo da je jedna, na primjer, Anđelka u nekadašnjoj Kerum trgovini bila namještena na radnom mjestu blagajnice, a da cijele četiri godine nije obukla bijelu kutu i borosane i sjela za kompjutersku kasu kod ulaza.

Anđelka nije dolazila na posao, ali ne zato jer je bila na bolovanju, ili na porodiljskom, ili joj se sakupilo neiskorištenog godišnjeg odmora od lanjskih godina, nego joj se, eto, nekako naprosto nije dolazilo. Mrzilo je raditi.

Neobično, kažete, ali čekajte, nije to sve. Jer, ne samo da se Anđelka nije pojavljivala, nego njezini poslodavci Željko Kerum i sestra mu Nevenka nisu imali ništa protiv toga. Naprotiv, beskorisnoj blagajnici oni su uredno, svakog prvog na tekući račun velikodušno uplaćivali plaću.

Ugovor o radu na tapetu

Ni za jedincatu je lipu nisu zakidali, mirovinski i zdravstveni doprinos, cakum pakum, sve su joj živo davali, iako bi Anđelka tek tu i tamo, možda jednom u pola godine, navraćala u dućan. Popila bi pivo, frajerski, iz boce, stražnjicom naslonjena na blagajnu, kratko razgovarala s kolegicama i bezbrižno odlazila.

Nečuveno, vičete vi sada revoltirano, ali strpite se, ima još. Četiri su godine Anđelki tako uzaludno i glupo, da ne kažem za k... prošle i došlo je vrijeme da se ponovno razmotri njezin ugovor o radu.

Očekivali biste kako je ona napokon shvatila kako to više nema smisla. Razumno je prihvatila kako umjesto nje treba doći netko marljiviji, odgovorniji, korisniji. Ali, ne, ta besramnica potpuno ozbiljno drži kako je ona izvanredan blagajnički kadar, bolja od ikoga drugog. Unatoč činjenici da četiri godine ništa nije radila, ona misli da još uvijek zaslužuje svoje radno mjesto, plaću, mirovinsko i zdravstveno.

Potpuno nalik svojoj zamišljenoj zaposlenici Anđelki, Željko Kerum se u novinama koje držite posljednjih dana javio s nekakvim smiješnim plakatima, pozivajući građane da još jednom zaokruže broj ispred njegovog imena na glasačkom listiću. Četiri godine on nije ni beknuo u Saboru i potpuno ozbiljno misli kako zaslužuje još četiri. Neshvatljivo! Kako je taj tip uopće prošao na onom testiranju na kokain?

Ante Tomić

Naslovnica Hrvatska