Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Naši Englezi

Špurtilom i ostima
Aktualni premijer je otrovno predbacio potencijalnom budućem da ne zna engleski jezik. „Ne može netko tko nije u svojih 56 godina bio u stanju naučiti engleski, a odrastao je u centru Zagreba, voditi malu državu poput Hrvatske“, kazao je Zoran Milanović u TV intervjuu i izazvao gomilu javnih reakcija.

Većina ih se uglavnom svodi na to da je njegov govor bio prostački, elitistički i snobovski, da je trebao obračunavati s idejama političkog suparnika, a ne s njime i njegovim neznanjem osobno, te da je, sve u svemu, njegov nastup bio izborno kontraproduktivan, pošto će se s Tomislavom Karamarkom lako poistovIjetiti svi kojima strani jezici nisu jača strana.

Pa čemu panika

Ako su svi ovi spin-doktori i drugi lucidni komunikatori u pravu, ne vidim zbog čega se od Milanovićeva istupa uopće pravi neka velika misa. Tomislav Karamarko bi trebao samo zapaliti svijeću i mirno poželjeti još sličnih „zoranizama“ u kampanji, možda i poslati koji put Gordana Jandrokovića s transparentom „Forza, Zorane!“ pod prozore Banskih dvora.

Možda bi se dalo udesiti i da fotogenični Tomo štogod efektno uzvrati izazivaču na njegovu omiljenom latinskom. Bojim se, međutim, da iz građanske perspektive ova šarada iz svakog od mogućih kuteva izgleda prilično odiozno, da se Zoran Milanović sasvim nepotrebno pravi Englez i da Karamarka, suštinski, proziva zbog prilično efemernog nedostatka.

To nije tako samo zbog hrvatskoga povijesnog iskustva u kojemu je legendarni šarmantni poliglot, glavni junak sve popularnijeg Facebook - serijala „Ćaća se vraća“, ispao providni blefer koji je lagao voljenome narodu na svih pet jezika (cit. Vjeran Zuppa), nego i radi sve ogoljenije političke stvarnosti: kamo li lijepe sreće da je neznanje engleskoga aktualnoga predsjednika HDZ-a njegov najveći problem.

U tome bi slučaju i na nedostatke Zorana Milanovića gledali puno realnije i objektivnije bi nam se činili nepremostivima.

Sve veći broj ljudi s kojima pričam u zadnje vrijeme vrlo precizno detektira temeljnu emociju koju u njima pobuđuje ideja o liku Tomislava Karamarka na poziciji šefa izvršne vlasti, a to je strah. Taj strah nije iracionalan, ne dolazi iz nikakve antidržavne ili jugonostalgičarske utrobe i nije puka projekcija neizvjesnosti hrvatske budućnosti nego prije njezine izvjesnosti: to je primarno strah od regresije i povratka na staro.

Što se nudi?

Okruživši se amblematskim likovima iz galerije najopskurnijih veličina devedesetih, forsirajući retoriku toga vremena, njezin ton primjeren demokraturi i njezinu nepatvorenu represivnost, potencijalni budući premijer većini birača izvan uskoga kruga stranačkih interesenata i vojnika partije zapravo kontinuirano prijeti i ukida temeljno ljudsko pravo na pogled naprijed.

Priče o povratku nacionalnom romantizmu, Tuđmanu i Šušku, pretvorbi i prvobitnoj akumulaciji, brutalnome obračunu s neistomišljenicima i čvrstorukaškome partijskome kadroviranju najvećemu dijelu hadezeovaca možda uistinu zvuče kao najljepši šlager koji ih sjeća na bolju prošlost, no većini građana ove zemlje su prije prva asocijacija na početak višedecenijske pokore, izloženost smrtnoj opasnosti dok odabrani kao mahniti pune hambare, otpuštaju, pljačkaju, optužuju i sude dok im za leđima jaše Dürerov Smrt-konjanik iz najgore noćne more.

Na sve to kao poklopac naliježe Karamarkov represivni identitet, CV bivšeg šefa špijuna i imidž Sanaderova prvog policajca koji nekim čudom ni za jednu strukturnu pljačku ove zemlje na svojoj dužnosti nije čuo ni znao. Kao da mu je sve to malo, on habitus prilično sirovog kabinetskog moćnika nesklonog polaganju računa i danas predano zalijeva, kao što je bio slučaj s nedavnim nimalo uvijenim prijetnjama marketinškim agencijama čija istraživanja HDZ-u baš ne daju uvjerljivu prednost kako neće imati s kime raditi kad on preuzme vlast i „uredi“ državu.

Pokušaji uspostave krajnje agresivne dominacije nastavili su se i demantiranjima stvarnosti kad je posrijedi statistika o gospodarskom rastu, te servilnim dodvoravanjem interesima moćnih bankarskih lobija kad je posrijedi Vladina odluka o švicarskom franku: desničarska logika – svjedoci smo i na izbjegličkom primjeru diljem Europe – uglavnom rutinski gazi preko interesa nezaštićenih i osiromašenih, bilo ratom, bilo jarmovima nepravednih kredita.

Kapetan svemirskog broda

Osim slojevite produkcije svih vrsta građanskih strahova i kičastih fraza o navodnome domoljublju, HDZ i njegov aktualni vođa – ruku na srce – ništa drugo i ne nude. Kome pametnome u takvoj situaciji – upitat će se neki pitac vrli - primarni problem Karamarkove političke figure može predstavljati njegovo neznanje engleskoga jezika?

Pa, valjda onome kojemu to tehničko znanje predstavlja temeljnu razlikovnu karakteristiku u odnosu na istoga. Onome koji se od suparnika distancira primarno formom i stilom, a ne puninom političkoga sadržaja. Onome kojemu su trebale pune četiri godine da postane svjestan teških egzistencijalnih briga ljudi u zemlji koju vodi.

Onome kojemu činjenica postojanja Tomislava Karamarka ponajviše pruža osjećaj dostojanstva funkcije i koji se samo s ovakvim vođom HDZ-a preko puta može posve autentično osjećati kao kapetan hrvatskoga svemirskoga broda.

davor krile

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last