Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Strah od barbara

Špurtilom i ostima
Domovina nam je pred strašnom pogibelji. Deseci tisuća, stotine tisuća, neki apokaliptički tvrde i milijuni izbjeglica iz Sirije i drugih arapskih zemalja nezaustavljivo nadiru prema našim istočnim pragovima.

Srbija se već napunila očajnicima, a kako su se Mađari na sjeveru sebično odlučili ograditi zidom, jedini put u spas te goleme rijeke ljudske nesreće vodi – avaj! - preko našega svetoga korita.

Zadrhtali puritanci

Narogušilo se bez puno riječi ali s prilično puno zebnje hrvatsko puritansko biće, zadrhtalo u osjećaju nemoći pred nepreglednom ljudskom masom. Realni su izgledi da nam se Domovina uskoro pretvori u golemi izbjeglički logor, u šator pod kojim više ne bi obijesno bivačili naši gordi veterani, vjekovni čuvari predziđa kršćanstva i od malo drukčijih kršćana, nego očajni, gladni i gologuzi istočnjački inovjerci, spremni na tko zna kakve rubne geste i opačine.

Gdje je tu onda njihov nešto mirotvorniji no dugoročno ništa pogubniji utjecaj na hrvatski „way of life“, navada da se klanja i žene zaklanja zarom i feredžom, te da se na domaćinovo gostoprimstvo uzvraća religijskom tvrdokornošću i pokušajima da se zauzda naša sveta sloboda govora i pisma, naročito ćiriličnog?

Evo su se braća Slovaci, stari europski arijevci, u duhu huntingtonovske doktrine o sukobu civilizacija i svojedobnoga pobratimstva Franje Tuđmana i Vladimira Mečiara odmah odlučno počeli braniti od humanitarne obveze koju im je propisala Europska unija, pa u svojoj zemlji nipošto ne žele zbrinjavati muslimane, nego isključivo kršćanske izbjeglice iz Sirije.

Zatvaranje u sebe

Panika raste kao plima u plitkome mozgu, a plima pred sobom uvijek nosi smeće i staru ljudsku istinu da su upravo iz straha od barbarstva kroz povijest i počinjena najveća barbarstva: od staroga Rima do Hitlerova vakta.

Koju to civilizaciju, uostalom, bilo koji zapadnjački übermensch ima za braniti ako u istoj nema ruke pomoći za Sirijca Laitha Majida, snimljenoga nekidan kako na obali grčkog otoka Kosa u ranu zoru plačući grli svoje troje djece, svjestan da tisuće nalik njemu i njegovoj djeci nisu imale sreće ni dotaknuti žuđenu zemlju nego mrtvi plutaju onim istim morem u koje dokono plačemo svoje europske guzice, od Egeja do Lampeduze?

Kakve to kulturološke, demokratske i duhovne temelje Europa uopće može sačuvati ako u njoj ni oni što su prije ciglih dvadeset godina i sami pred pogibelji bezglavo nosili djecu u naručju i živote u najlon-vrećicama nemaju duše prepoznati ranije sebe u očajnim arapskim očima?

Zatvaranje u sebe, piše francusko-bugarski sociolog Tzvetan Todorov u svojoj knjizi “Strah od barbara”, prvi je znak barbarstva.

Vjerovati da je tvoja nacionalna, vjerska, kulturološka ili zavičajna grupa jedina prava, odbijati svaku drugu spoznaju osim vlastitoga iskustva, ništa ne nuditi drugima i ostati odlučno zatvoren u svoju izvornu sredinu – sve su to sigurni znakovi barbarstva.

Priznavati različitost ljudskih društava, skupina i kultura, iskazivati sućut prema njima i prihvaćati ih kao dio našega zajedničkoga čovještva – jedini je put napretka i civiliziranosti.

Antropolog Claude Levi Strauss u djelu “Rasa i povijest” još je paradoksalniji: „Odricati čovječnost onima koji su najviše divlji zapravo znači preuzeti njihovo tipično ponašanje. Barbar je time ponajprije čovjek koji vjeruje u barbarstvo.“

Vjerovanje u (tuđe) barbarstvo, nažalost, najčešće je hrvatsko vjerovanje. Zatvoreni u svoju ideološku i političku monolitnost, u svoje isključivosti i zakopčani u svoje nimalo ujevićevske mrakove, mnogi Hrvati još uvijek odbijaju vidjeti nesretnoga sebe i u onome svojemu sugrađaninu istoga pisma, govora i jezika što je baš poput njih, ni kriv ni dužan, prije 20 godina iz rodne kuće izgnan političkim vrtloženjima, ratom i oružanom silom.

Tabuizirati priču o toj sili i prešućivati istine o tom temeljnom ratnom iskustvu još uvijek je sveta dužnost svih domoljubnih dogmata.

U starčadi što su po kninskim selima nekažnjeno pobijena na kućnim pragovima nitko od njih ne vidi strijeljane bez suda i krivnje i nakon onoga rata u Teznom ili Kočevskom rogu, niti u vlastitom ušutkavanju onih koji se usude o tome govoriti vide nekadašnje komunističke komesare i totalitariste kojih su im inače puna usta.

Samo suze kruže

Kako onda u izbezumljenim izbjeglicama iz daleke i razorene Assadove Sirije vidjeti ikoga bliskoga i išta svoje?
Kako u očima Laitha Majida ne vidjeti potencijalnog terorista i previdjeti vlastite oči?

Lako, ako gledaš srcem i dobro se zagledaš. Ja, na primjer, u Laithovim očima vidim pogled svoje pokojne babe, a u njegovu naručju svoju mater i njezinu braću, kad su – nema tome davno, malo više od 70 godina – iz barbarstvom poharane Europe brodovima bježali u egipatski izbjeglički logor El Shatt, na puškomet od Sirijske pustinje.

Jednak je to bio osjećaj iskorijenjenosti i neizvjesnosti što te čeka i hoćeš li uopće preživjeti.

Kratak je put od svakog rata do svakog el shatta, samo ljudi tu istinu brzo zaborave, kao i to da se države i kontinenti mijenjaju, a da suze ciklično kruže.

davor krile
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last