Novosti Hrvatska

junaci oluje

Ratnici s mitske planine: Nema tu velike priče - četnike smo probili, oni bižali, mi ih jurili...

junaci oluje
U helikopteru za Velebit - Ivica Glavota drugi slijeva, Renato Čevra Ćuntre prvi zdesna
Mario Radan pokazuje neprijateljske čahure na mjestu bunkera na 
prijevoju Mali Alan
Mario Radan (lijevo) sa suborcem Katićem na svježe imenovanoj lokaciji
Ivica Šunjić na prijevoju Mali Alan
Dozapovjednik BATT-a 
Ivica Glavota ispred 
mitskih stijena
Ivica Glavota nakon akcije
Eugen Đuka na prijevoju Tulove grede
Za akciju spremni - Mario Radan prvi  zdesna, Eugen Đuka drugi slijeva
Marijan Šćurla ispred pojate na velebitskom predjelu Bukve u kojoj je u ratu spavalo 15-20 specijalaca
Uspomena s prve crte - Marijan Šćurla prvi slijeva
Renato Čevra Ćuntre na mjestu bunkera koji su probili na početku akcije Oluja na Malom Alanu

Specijalci BATT-a na nekadašnjem neprijateljskom položaju na prijevoju Mali Alan koji su osvojili na početku Oluje

Vojničke legende pričaju kako su sve vojske koje su se penjale na vrhove ove mitske hrvatske planine, silazile u podnožje kad bi počela zima – bilo je nemoguće izdržati strašne vremenske uvjete. Ovu taktiku prvi u povijesti prekinuli su hrvatski specijalci u Domovinskom ratu; kad su se u listopadu 1992. godine uspeli na Velebit, nisu silazili sve do 4. kolovoza 1995. godine kad su sami pokrenuli neveru koja se stuštila na srpske okupatore: “Olujom" su ih otjerali sve do Bosne.

Naši junaci nisu se više vraćali na vrhove, osim za važne obljetnice u miru kad se prisjete dana ponosa i slave provedenih u kamenitim vrletima planina što je od pamtivjeka označavala neslomljivu kičmu Hrvatske.

Snijeg pa komarci

Među 2500 pripadnika specijalnih postrojba hrvatske policije bili su i splitski BATT-ovci. Odigrali su ključnu ulogu u svojim nježnim godinama – danas se čini nevjerojatno da bi klinci s 19, 20 godina mogli odjenuti odore, maskirati lica, o rame objesiti puške, boriti se i opstati u surovoj pustoši. A baš takvi i malo stariji klinci bili su naši vodiči po Velebitu: dozapovjednik Ivica Glavota (54), Renato Čevra cijelom svijetu poznat kao Ćuntre (44), Eugen Đuka (47), Ivica Šunjić (44), Marijan Šćurla (44) i Mario Radan (51). Sad im od godina oduzmite 23 i znat ćete s koliko su krenuli na prvi susret s Velebitom...

Ipak, dječji, berekinski duh nije ih ostavio ni danas, kad se bez gorčine i s puno duhovitosti sjećaju godina koje nikad neće zaboraviti.

- Ma biži, zimi napada sniga po tri metra. Kad zvekne grom, izgleda ti da će se sve srušit oko tebe, bura urliče tako da ne čuješ šta onaj do tebe govori, a liti milijarde komaraca lete za tobom, još su mi rupe po nogama! - smije se Ćuntre.

- Svaki iz ove ekipe ima ti oko iljadu dana staža na Velebitu i svi izgledamo normalno skroz, jelda? A onda smo dvi i po godine nakon “Oluje2 pretresali teren po ciloj Hrvatskoj. Za vrime rata bilo nas je od Pakraca do Dubrovnika, a na Velebitu su se izmjenjivali specijalci iz cile države kako bi upoznali teren, bome u ovome kamenjaru nije bilo lako kolegama iz Slavonije, ali nakon misec dana bi se navikli.

To šta čovik može izdržat ne može niti jedna beštija: sve je zimi bižalo doli, i medvidi i zmije i vukovi, samo smo mi ostajali – priča Radan koji je hrvatskim specijalcima pristupio početkom 1991. godine, a na Velebit su stigli u jesen 1992. godine.

- Prvi susret s Velebitom u ratu bija mi je na Visočici, odma smo je prozvali ‘vukojebina’. Šuma, blato do prsa, pustoš, od 33 dana 29 je padala kiša. Dobili bi komad najlona i mitraljez i ajde na položaj. Zima je ka na sjevernom polu, minus trideset, stabla pucaju. Kad nije snig, onda je ledena kiša...

A znaš šta, s motivom kojim smo imali i u ekipi s kojom sam bija gori, nikad se nisan zapita šta mi to triba – kaže Radan, dodajući kako su im prve nastambe bile zemunice pokrivene šatorskim krilima i balvanima koje bi sami usjekli.

Za specijalce nije bilo odmora, nakon petnaest dana na Velebitu išli bi dva tjedna ‘kući’, a zapravo na obuku u matičnu bazu, pa opet natrag, na Dušice, Sveto brdo, Bukve, Seline, Visočicu, Veliko i Malo bilo...

Mazge i helikopteri

- Do položaja na vrhovima Velebita smjene s opremom i opskrbom hodale su i sedamnaest sati, teret bi nosili konji i mazge. Ali ne bi ni oni izdržali, posebno zimi. Kad bi se konj privalija, šifra je bila ‘pukla guma na vozilu’. Onda uprti sve na leđa i tegli gori – sjeća se Đuka.

Kasnje su ih opskrbljivali helikopteri, letjeli su u situacijama ravnima čudu, pod neposrednom vatrom, gađani i krpani. No za velebitskih oluja nisu ni helikopteri mogli gore...

- Jednom, gori na Dušicama, sedam dana nije opskrba mogla do nas, nismo ništa imali osim čaja koji bismo kuvali od rastopljenoga sniga. I konačno, na Badnji dan dođe helikopter sedan, osan kilometara od položaja, krcat spize, pečenja, svega... Dognali smo opskrbu u bazu i čekali da prođe post, pa da ćemo večerat. Ali nismo mogli ist ništa osim keksića nekih, stisli su nam se želuci! Tek smo sutra na Božić to ručali – ispričao nam je Marijan Šćurla, koji je do danas ostao djelatnik MUP-a.

- Iskreno da ti kažen, kad je rat završija, ima san 24 godine, nisan ranjavan, i bilo me sram ić tako mlad u penziju. I da sad zatriba, iša bi opet na Velebit. Ne mogu ti ja zamislit da bi današnji dvadesetogodišnjaci sve ovo izdržali.
Ne znan šta je nas gonilo, nekako smo prebrzo odrastali u ovim nemogućim uvjetima, možda su i drugačija vrimena bila, ne mogu reć sa sigurnošću. Znali smo samo da se borimo za nešto veliko ka šta je hrvatska država, da su generacije to čekale i da je ne smimo izgubit. Zato su to meni bila lipa vrimena, najlipša. A ko bi reka, a – glasno razmišlja Marijan.

- A slušaj u čemu je stvar, mi smo svi bili izdaleka i kad te dotraju ovde, ne znaš se vratit sve i da oćeš, zato smo se tako i držali za ove stine! – smije se Šunjić.

Rič po rič, stigli smo pod Tulove grede, čudnovati kraški fenomen na Velebitu. Kameni kampaneli uzdižu se do 1120 metara nad morem, a po narodnim predajama ondje su se legli zmajevi dok su u stijenama živjele nevidljive velebitske vile. Treće mitsko biće u tim vrletima je Crna kraljica koja je nosila samo nesreću.

’Neću s njim divanit...’

I baš na ovome mjestu su naši vodiči bili sudionici jedne od najvećih pobjeda Domovinskog rata, početka akcije “Maslenica”. U noći 26. siječnja 1993. godine krenuli su naši specijalci iz baze u Selinama, pješice preko planine s tridesetak kilograma opreme na sebi. Osamnaest sati hoda.

- Nosija sam samo tri okvira metaka, cedevitu, bičve i mudante. Kad smo se približili Tulovim gredama, di je bila četnička baza, vodič, civil, nije tija dalje, umra je od straja čovik, šta će... A mrak, hladnoća, snig, magla, ne vidiš metar prid sobom – navodi Glavota koji se s petoricom specijalaca - Franjom Tokalićem, Eugenom Đukom, Slavkom Rogićem, Petrom Marasom i Marijom Radanom - kao prethodnica u zoru zatekao pred logorom srpskih okupatora.

Kad smo dopuzali skroz blizu, neko iz magle zaviče: ‘Stoj! Ko ide?’ A đavla ću ja s njin divanit, zapucali smo. Naveo sam i naše topništvo da udari po tom položaju, a mi smo polijegali i molili Boga da nas ne dovate naši. Četnici su se razbižali, a mi smo svi ostali u komadu.

Našli smo krcato oružja, puna tri kamiona, protuzračnog oružja, svega. Spustili smo se onda niže do Podpraga, di je crkva svetoga Frane, a sutradan zauzeli ona dva brda, Malu i Veliku Bobiju. Odatle se tuklo po Zadru i sad je ta priča konačno bila završena – objašnjava Glavota i zagleda se u daljinu pod Tulove grede.

- Ma, je l’ ono čobanica s ovcama? Je – i otrči do nje. Vraća se zadovoljan:
- Ajmo, svi dajte dil, dogovorili smo janje za tri ure. A vi novinari požurite malo, ne smi se oladit.

Približavamo se jedinoj kućici u Dolcu podno Greda. Tu ljetuju Marija i Mile Šarlija, a prezime u Jasenicama.
- Vi ljudi radite šta imate, ja ću se uvatit posla i čekamo vas na ručak – pada dogovor.
- Po kuvano, po pečeno, nerasičeno – naručuje Šunje.

Stižemo na Bukvu, ovdje je bila jedna od baza specijalaca i poljska bolnica. Obilazimo stočarske kućice koje su im u usporedbi sa zemunicama bile kao hotelski smještaj. I u ovom planinskom seocetu samo su dvije žive duše, Pave i Božica Baričević. Kažu kako je prije rata Velebit bio obilato naseljen, a kad su ljudi jednom otišli, skoro se nitko nije vratio.

Tri ure pod vatrom

- E, ja bi dolazija stalno da me moji oće poslušat. Inače sam iz Dugopolja, a na Velebitu san barem deset puta godišnje, dosad san malne pedeset puta bija. I volija bi lita provodit ovde, nema mi dražega mista – raznježio se Ćuntre.

Putem prema Malom Alanu, prijevoju na kojem je granica Južnog Velebita naredane su mramorne ploče s imenima hrvatskih specijalaca koji su ovdje život ostavili, njih 51.

Penjemo se na Mali Alan. Lako je njima, od velebitskih dana su u formi.

- Ajde, Ćato, ajde, Foto, šta pušete, a kako je Ćuntri bilo klapat po ovin vrhovima – smiju se odozgar. Na ovoj čuki još se vide ostaci četničkog bunkera koji im je zadavao muke kad su zoru 4. kolovoza 1995. krenuli u “Oluju”. Specijalci su se spustili s Bukve, pa ispod Golića na glavnu cestu gdje ih je neprijateljska vatra stisnula uz škrape. Gađali su ih iznad glava. Ondje su poginula dvojica njihova kolega, Viktor Lizatović i Ante Baljak.

- Tri ure su nas ovdje držali pod vatrom, nisi nos moga izvuć vanka. U isto vrime različitim trasama preko Velebita krenule su i ostale specijalne postrojbe, Zadrani, Brođani, Lučko, Riječani, Požežani, Zaprešićani, Osječani... Nije se moglo više čekat i izvukli smo se ispod malog Alana – govori Glavota, a baš kod miljokaza koji je u Austro-Ugarskoj označavao granicu Kraljevine Dalmacije i Kraljevine Hrvatske, s pancetom, pršutom i ljekovitom travaricom prema običaju dočekao nas je Josip Vrkljan (55) iz Svetoga Roka, ratni zapovjednik Jedinice za posebne namjene Policijske postaje Lovinac, koji je kao domaći surađivao sa splitskim specijalcima u ratu, uvodio ih u teren.

- Ej, pravi su ovo momci, čuvali su Velebit ko da im je dvorište. A jesu nas tukli, imali su naoružanja koliko im se prohtjelo, ali srce nisu mogli pobijediti – navodi i sve mu se smije brk na spomen Oluje kad je njegov Velebit konačno očišćen od okupatora.

A Glavota nabraja kuda su prošli:

’Ko nas je moga zaustavit’

- Ovako, priko Maloga Alana gonili smo ih put Crvenih potoka, Mile vode, Žuljana, Prezida, ušli smo u Gračac petoga, pa preko Gornjega Lapca i Kulen Vakufa u Donjem Lapcu di smo se našli s Četvrtom brigadom. Ko nas je više moga zaustavit?! Prišli smo 112 kilometara u tri dana pod punom opremom. Eto ti, ajmo sad, oladit će se ono doli...

- Čekaj, još mi pričaj o Oluji, zato smo i došli!
- Ma vidi Ćato, nakon što smo ih probili na Malome Alanu oni su tako brzo bižali prid nama, a mi smo tako jurili za njima jer smo znali smo da in je doša kraj da sad ne znan šta mi je bilo u glavi od te trke! Ajmo doli!

Damir Šarac
snimio Tom DUBRAVEC/CROPIX

Grom me udrija u glavu i izaša na lakat

Mladog Hrvoja Čovu doslovno je usmrtio Velebit, tijekom jedne oluje pogodio ga je grom dok se vraćao sa straže u bazu na Velikom Bilu.

- Mi smo ležali u brvnari, kad nas je pogodio grom, mene je struja udarila u glavu i izašla na lakat, strašno, kao da me neko macom potega. Svih nas je pomeja strujni udar, a Hrvoje koji je bio na vratima najgore je proša, odnilo ga je – prisjeća se Ćuntre, koji navodi da je motiv ovim mladićima bio važniji od svega.

Hrvatski vojnik Ryan

Glavota je tih dana proživljavao životnu priču gotovo navlas jednaku kao onoj iz američkog ratnog filma o vojniku Ryanu kojem su sva braća poginula i vojni stožer je napravio čudo da ga izvuče iz ratnog pakla.

U akciji ‘Maslenica’ je poginuo Ivičin brat, jedan od njih četvorice (ostali su bili u Četvrtoj), no do obitelji je stigla vijest kako su poginula sva trojica, pa je počela potraga za Ivicom, valjalo ga je izbaviti. Ipak, informacija nije bila točna, poginuo je jedan brat, a dvojica su teško ranjena, pa se Ivica ubrzo vratio na teren. Na Velebit.

‘Podivljali’ u planini

Sve okrići na šalu, svaki jad i nevolju: kad san vidija ove stine, umra san od straja, a poslin skačeš ka koza, probijaš se kroz snig i vitar, postaneš dio prirode. I sad ti nas u ono vrime odavde dovedi na splitsku rivu u kafić – ka da si kromanjonca doveja na aerodrom! – baca Ćuntre bazu za bazom.

Odakle ime BATT

Samo splitski specijalci nose ime prema početnim slovima prezimena prvih poginulih kolega, BATT dakle dolazi od: Bočina, Abramović, Tomaš, Topić, koji izgubili život u borbama na sinjskom području do 17. rujna 1991. godine.
Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last