Novosti Hrvatska

ČINJENICE O “ustaškom vikarU”

Stepinac: Ne možete trijebiti ljude; Pavelić: Ti si magarac i balavac

ČINJENICE O “ustaškom vikarU”

Marija Bistrica, 03.10.1998.: Papa je odao počast Stepincu / Božo Vukičević / CROPIX

Hrvatska medijska histerija je doista za promatranje: tema padne s neba i onda nastaje opće ludilo, nema novinara s najzabitnijeg portala koji se ne smatra dužnim nabacivati se brabonjcima po objektu koji je tih pet, šest dana na javnom tapetu.

Naravno, brabonjci lete i s druge strane barikade. Kad se ispuše prvi, drugi i treći ešalon, uzme se lijek, histerija se smiruje, prođe dan-dva, koliko treba do sljedeće teme i onda opet opali, iznova, žestoko, do kosti... Bez obzira znaš li nešto ili ne znaš baš ništa o temi napada.

Najvažnije je imati ključnu riječ. A ključna riječ proteklog tjedna bila je “ustaški vikar”, lopta za nabacivanje, pogađate, Alojzije Stepinac, a nabacitelj teme Aleksandar Vulin, bivši direktor Kancelarije za Kosovo i aktualni ministar rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja Srbije.

Što je govorio i pisao

Političku karijeru započinje u Savezu komunista - Pokret za Jugoslaviju, gdje je obnašao dužnost generalnog sekretara. Jedan je od osnivača Jugoslovenske levice i bivši predsjednik Jugoslovenske revolucionarne omladine. S neizmjernim guštom na komemoraciji za žrtve ustaških zločina pored jame Jazovke, Stepinca je u nekoliko navrata nazvao “ustaškim vikarom” i dodao:

- Ako je Stepinac svet, što je s onima koji su u Jasenovcu i Jadovnu ubijeni zbog vjerske, nacionalne i političke pripadnosti? Ako je nebo dovoljno veliko i za vikara ustaške vojske i za 14 000 poklanih u Jasenovcu, poklane djece u Jasenovcu, što da kažem kakvo ih nebo čeka, što da im kažem kuda su se oni zaputili...

Nakon što je Vulin zatrubio opći napad na lik i djelo kardinala Lojzeka, valovi veselja preplavili su vječito nabrijanu hrvatsku javnost. Najprije su se političari svih boja redom zgražavali, crkvenjaci su po običaju zašutjeli, a onda je uslijedila parada stavova i rasprava je li Stepinac ustaški vikar ili nije, je li osudio Pavelićev zločinački režim, odnosno je li ga “dovoljno” osudio, proširilo se na “pokrštavanje Srba”, i zaključilo kako je Stepinac kao teški i osvjedočeni konzervativac i nacionalist od prvog dana podržavao nastanak NDH, od početka mrzio Srbe i komuniste, nije dovoljno osudio zločine, a to što je spašavao Židove, Srbe, pa čak i komuniste, na medijskom kantaru označeno je – neznatnim i nedovoljnim.

Ustaški vikar neosporno je bio. Jer to tako sjajno zvuči. S današnjeg teološkog gledišta (bitno je naglasiti postkoncilskog) može ga se smatrati konzervativcem, ali to za ovu priču nije važno. I je li bio ustrašen boljševizmom? Jest, od njega je na kraju i stradao.

Dužan sam podići glas

Malo tko je uistinu zagrabio u povijesni kontekst u kojem se zatekao mladi zagrebački nadbiskup, neposredno prije rata, za vrijeme i nakon rata, što je govorio i pisao. A još manje se zna što se upravo ovih dana zbiva na relaciji Sveta Stolica – Srpska pravoslavna Crkva oko proglašenja svetim zagrebačkog nadbiskupa i zbog čega uopće Zapadna crkva traži mišljenje Istočne oko nekog kandidata za oltar, kad takva praksa ne postoji od raskola 1054. godine!

Krenemo li redom i držeći se samo za gole činjenice, dakle od pitanja vikara, onda bi trebalo znati da je Stepinac po funkciji zagrebačkog nadbiskupa bio vojni vikar, najprije u Kraljevini Jugoslaviji, za vojnike katolike, a onda i u NDH. U siječnju 1942. papa Pio XII. imenovao ga je vojnim vikarom “sine titulo – bez titule”, jer nije uspostavljena posebna vojna biskupija, a Sveta Stolica nikad nije priznala NDH.

Je li pozdravio osnivanje NDH u travnju 1941. godine, dva mjeseca prije antifašističkog ustanka na poziv moskovske Kominterne (22. lipnja 1941. Hitler je napao Staljina, dotadašnjeg saveznika u komadanju Poljske). Jest, pozdravio ju je, i to riječima:

- Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. (...) Koliko god bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu(…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u koristi svojih članova (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnuto strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta, Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju...

Može se razumjeti njegovo početno oduševljenje stvaranjem hrvatske države, koju su hrvatski političari i narod željeli jako dugo, dovoljno se samo prisjetiti inicijativa za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Jedan od zapisa koji se pripisuje poznatom disidentskom književniku Vinku Nikoliću vrlo dobro oslikava raspoloženje dobrog dijela Hrvata toga vremena:

- Desetog travnja bio sam za NDH, ali 11. travnja više nisam bio!
Taj 11. travnja moguće je rastegnuti i do dana kad su Hrvati počeli shvaćati kako se radi o kvislinškoj, a ne pravoj vlasti s izrazitim zločinačkim karakterom istovjetnim nacizmu, a posebno nakon Pavelićevih veleizdajničkih poteza predaje Dalmacije i proglašenja “hrvatskog kralja” Tomislava II., čije je žezlo trebao nositi Aimone, princ od Savoje i vojvoda od Spoleta, koji je imao toliko soli u glavi da se nikad nije pojavio u svojoj “kraljevini”.
Kad je Stepinac reagirao na ustaške zločine? Mjesec i šest dana prije ustanka u Sisku, 14. svibnja 1941. godine šalje Paveliću prosvjedno pismo:

- Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt...

Protiv žiga sramote

Šest dana kasnije ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću šalje prosvjedno pismo protiv nošenja “židovskog znaka”, navodi: “Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala.”

U srpnju iste godine šalje dopis poglavniku o sabirnim logorima u kojem se zalaže za humani odnos prema logorašima, te traži “da im se osigura dovoljno hrane, liječnička pomoć i mogućnost kontakata s obitelji”. Istina je da nije doveo u pitanje postojanje sabirnih logora, već se brinuo o humanitarnim pitanjima, što mu se može zamjeriti, a puno konkretnije je progovorio o Jasenovcu u pismu Paveliću od 24. veljače 1943. godine kad je doznao za umorstvo sedmorice slovenskih svećenika:

“Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!”

Postavlja se i pitanje “pokrštavanja” pravoslavnih Srba, što je bila jedna od točaka optužnice na komunističkom sudu 1946. godine, kad je Stepinac objašnjavao kako je “pokrštavanje” kao i “prekrštavanje” nemoguće, budući da se jednom krštena osoba ne može ponovno krstiti. U tajnim uputama svim svećenicima koje u njegovoj biografiji navodi fra Aleksa Beningar, Stepinac upozorava svećenike da u ovom vremenu “ludila i divljaštva” postupaju suprotno javnim uputama i pravilima po kojima treba detaljno provjeravati motive i znanje svakog tko želi prijeći na katoličanstvo:

“Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje...”

Za Nijemce je bio provokator

Nadbiskup Stepinac se otvoreno suprotstavio zločinačkoj naravi ustaštva i nacizma u propovijedi na blagdan Krista Kralja u zagrebačkoj katedrali 25. listopada 1942. godine, osuđujući rasizam:


- Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narodi bez iznimke pred Bogom ništica. Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.(...) Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu. Svjedoci su tvrdili da je njemački izaslanik nakon mise bijesan komentirao: “Da je ovo izgovorio u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice!”

Kako je rat odmicao, Stepinac i Pavelić postajali su sve dalji. Kad je poglavniku rekao: “Ne može se istrijebiti sa zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom”, Pavelić ga je nakon prijama pred ustaškim dužnosnicima nazvao “magarcem i balavcem”, te ga više nije pozivao na protokolarne svečanosti. Njemačka izvješća o Stepincu bila su negativna, smatrali su ga provokatorom, ustaše su ga planirali uhititi 1942. godine, a našao se i na meti atentata 1943. godine, od kojeg se u zadnji čas odustalo -- kako stoji u knjizi prof. dr. Ive Banca 'Hrvati i Crkva'.

Nedugo nakon ulaska partizanskih jedinica u Zagreb, Stepinac je uhićen pa pušten, a 3. lipnja 1945. godine sastao se s Titom. Odnosi s komunistima neko su vrijeme bili korektni, premda je Tito predlagao Stepincu odvajanje hrvatskih katolika od Rima, što je nadbiskup odbio kao apsurd. No, 22. rujna 1945. godine hrvatski biskupi objavili su “Pastirsko pismo” u kojem prosvjeduju protiv oduzimanja slobode djelovanja Katoličkoj crkvi, te nasilja komunističkih vlasti nad narodom, neistomišljenicima i klerom (do 1945. godine partizani i OZNA ubili su 240 svećenika, časnih sestara i bogoslova, a u poratnom razdoblju još 263, ukupno 667 klerika).

Ovakvo širenje nemira “narodna vlast” nije mogla otrpjeti, i Tito je od Patricka Hurleyja, apostolskog nuncija u Beogradu, tražio da se Stepinca razriješi službe i imenuje drugog nadbiskupa “jer će ga inače morati staviti u zatvor”. Uhićen je 18. rujna 1946. godine nakon cjelogodišnje kampanje u medijima. Pod palicom državnog tužitelja Jakova Blaževića organiziran je montirani proces, koji je i sam nadbiskup nazivao partijskim sudom. Glavni sudac bio je dr. Žarko Vimpulšek kojemu je Stepinac spasio život (!) kad su ga ustaški agenti uhitili zbog davanja “crvene pomoći” komunistima, dok su mu za branitelje po službenoj dužnosti određeni dr. Ivo Politeo i dr. Natko Katičić. O karakteru suđenja svjedoči podatak da je Tužilaštvo iznosilo optužnicu puna dva dana, a obrana je imala na raspolaganju samo dva sata.

Dvorana je bila prepuna nahuškane publike koja je vrijeđala optuženika, a on je s odvjetnikom za vrijeme pritvora obavio samo jedan kratki razgovor! Redom su odbijani svjedoci srpske nacionalnosti koji su željeli govoriti u Stepinčevu korist. Stepinac je osuđen na 16 godina strogog zatvora u Lepoglavi. Pod pritiskom svjetske javnosti premješten je nakon pet godina u kućni pritvor u rodnom Krašiću, pod stalnom pratnjom agenata, što mu je padalo teško kao i zatvorska ćelija. Iz Lepoglave u Krašić vozio ga je tadašnji visoki dužnosnik Udbe, a nakon demokratskih promjena predsjednik hrvatske Vlade Josip Manolić.

Je li mogao više i bolje?

Kad je 1960. umro u 62. godini, pretpostavlja se i od trovanja u lepoglavskoj tamnici, komunistički agenti na obdukciji su mu uzeli srce kako ne bi postalo predmet štovanja, a propaganda ga je sve do demokratskih promjena nazivala “ustaškim kolaboracionistom i narodnim zločincem”, a stav komunističke historiografije o njemu potpuno je kao svoj stav preuzela Srpska pravoslavna crkva. Proglašen je kardinalom 1952. godine, no nikad nije otišao Papi po grimizni šešir jer se bojao da se više neće smjeti vratiti u Hrvatsku. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim, s titulom mučenika.

Činjenice mu idu u prilog: među rijetkim je tadašnjim visokopozicioniranim javnim osobama koje su javno prozivale zločinačke naravi sustava, a tajno spašavali Židove, Srbe i komuniste - a zdrava logika nalaže da se zapitamo bi li tako postupao “ustaški kolaboracionist i narodni zločinac”? Na pitanje je li za života mogao više, a očito je iz njegovih govora, pisama i djelovanja da je bio u sukobu s najokrutnijim sistemima dvadesetog stoljeća, fašizmom, nacizmom i boljševizmom – odgovorit ćemo protupitanjem: A tko bi mogao biti službeni “procjenjitelj”?

Damir Šarac

Mrzim nacizam

Trideset šestogodišnji doktor teologije Alojzije Stepinac bio je u trenutku kad je imenovan pomoćnim zagrebačkim biskupom s pravom nasljedstva 1934. godine najmlađi biskup na svijetu. Već 1937. postaje ordinarij, i te iste godine čehoslovačkom je ambasadoru Girsi kazao: “Ja mrzim nacizam. Za mene on znači isto što i boljševizam. Na jednoj strani napravili su Staljina Bogom, a na drugoj su izmislili neko novo poganstvo...”

To je ponor vaše optužbe

Na suđenju 1946. je izjavio:
- Ja mislim, meni je i gospodin predsjednik nabacio, da je vrapcima na krovu bilo poznato, da ja nikada nisam bio persona grata ustaškog pokreta, niti ustaša, niti položio prisegu Paveliću, kao što su vaši činovnici koji danas ovdje služe. Ne, ja bih gospodo bio obična ništarija, kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bih služio svom narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji.

Ja sam statistikom u rukama nebrojeno puta dokazivao šefovima beogradske vlade i rekao: “Ako vi ovako nastavite ja vam garantiram da će ta država, kako je i bilo, otići u propast, jer hrvatski narod neće dozvoliti da bude bespravno roblje, jedan običan rob, koji mora da dobije ikakvu poziciju ili mijenjati vjeru ili služiti inovjerniku da bude siguran za svoj kruh i položaj.” To su gole činjenice.

Kad upirete prst na moju poslanicu i episkopat, na moje propovijedi – to je zadnja veza svega – naglasio sam u njima moralne principe i moralna prava. Ako svaki narod na svijetu ima prava da upravlja svojom sudbinom, onda nitko ne može to pravo osporiti hrvatskom narodu. To je cijeli ponor te vaše optužbe. (...) Pa zar ja kao katolički nadbiskup, kao hrvatski metropolita ne bih smio pisnuti ni jedne riječi u prilog svojeg naroda? Ja bih bio obična ništarija. Ako moram pasti, onda ću pasti časno, jer sam časno vršio svoju dužnost.

Tko je za mene bio vlast?

Izjava na na suđenju 1946. godine
- Uvijek se ponavlja u vašoj optužnici da sam počinio neprijateljska djela protiv države ili naroda ili vas, protiv tadašnje vlasti u 1941., 1942., 1943., 1944. i 1945. godini. Ja bih vas, gospodo, zapitao kakva ste vi bili vlast 1941. godine? Je li bio vlast za mene Dušan Simović, koji je naredio puč u Beogradu i kralja protiv Ustava doveo na prijestolje prije vremena? Je li bila vlast za mene londonska vlada ili ova u Palestini, ili ste bili vi za koje se nije ni znalo barem do polovine 1941. godine? Tko je za mene bila vlast 1942., 1943., 1944. godine?

Da li možda Draža Mihailović, kao jugoslavenski ministar vojske? Je li bila vlada u Londonu ili ovi ovdje? Tko je bio za mene vlast? Ja moram ponovno reći, vi ste za mene vlast od 8. V. 1945. godine i prije toga nikakva vlast. Gdje je moguće u svijetu slušati dvije vlasti − vas u šumi i ove u Zagrebu? To niti ide po katoličkom moralu, niti internacionalnom pravu ili narodnom pravu. I, dakle, u situaciji u kojoj smo se nalazili i po principima međunarodnog prava, nismo mogli ignorirati vlast, koja je ovdje bila, pa makar bila to ustaška, kao što vi govorite, kad se ona tu nalazila, a ne vi.

Svjedočanstva o spašavanju

Svjedočanstva o Stepinčevu spašavanju Srba, Židova, čak i komunista, su brojna i popisana u opsežnoj dokumentaciji koju je Postulatura blaženog Alojzija Stepinca objavila u nekoliko svezaka. Među ostalim, o tome kako im je Stepinac spasio život pred ustašama i nacistima svjedočili su i Ivan Meštrović, dr. Dan Stockhammer i njegova supruga Lea, na molbu Židovske općine Stepinac je organizirao prebacivanje 58 stanara iz židovskog Doma staraca u nadbiskupsku zgradu u Brezovici, spasio je dr. Roberta Glücksthala, službenog predstavnika Židovske općine u Zagrebu, te njegova pomoćnika Ašera Kišickog, na zamolbu rabina Freiberga je prebacio njegovu knjižnicu u nadbiskupiju, a nakon rata je vraćena Židovskoj općini u Zagrebu, šezdeset preživjelih Židova koje je spasio Stepinac pisali su Ustanovi za sjećanje na Holokaust Yad Vashem kako bi zamolili da dr. Alojzije Stepinac dobije priznanje kao pravednik nežidov, no njihovoj molbi nije udovoljeno jer su neki preživjeli tvrdili “kako njegov život nije bio u opasnosti i da je mogao učiniti više za Židove”, dok je Jovan Nikolić, svećenik SPC u Zagrebu, napisao opširan izvještaj o spašavanju Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Politeo: On nije šutio

Iz obrane Stepinčeva odvjetnika Ive Politea:
- Oni isti koji se sada smiju, ako su tada bili u Zagrebu, šutjeli su, prolazili mirno i bez prosvjeda na ulici mimo okupatorskih vojnika i ustaša i − da se poslužim riječima druga predsjednika suda − držali figu u džepu. Ali tko nije šutio, tko je javno prosvjedovao − bio je nadbiskup Stepinac! Htio bih vidjeti onoga tko je na okupiranom području − ne izvan ovoga − neposredno pred okupatorom i pred ustaškom vlasti onako otvoreno, energično i često prosvjedovao protiv svih nasilja okupatora i ustaša! Neka se, dakle, danas ne hvale i ne podsmjehuju onome koji se na djelu pokazao daleko junačkijim od njih, uzaludno je energičan bio dr. Politeo, koji je, zanimljivo, u prijeratnim procesima branio i Josipa Broza.

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 9FirstPrevious[1]23456789Last