Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Nije lijepo rogoboriti protiv totalitarizma, a služiti se totalitarnim metodama

Špurtilom i ostima

U marksističkoj teoriji nekad je postojala kovanica eksproprijacija eksproprijatora. Bila je to definicija za oduzimanje sredstava iz privatnih ruku i prenošenje u društveno vlasništvo socijalističkom revolucijom, odnosno doktrinarna fraza za materijalno razvlaštenje kulaka i drugih narodnih krvopija.

Ta terminološka kobasica podrazumijevala je da je provoditelj izvlaštenja unaprijed oslobođen svakog osjećaja krivnje zbog toga što dobrostojećega građanina ili bogataša lišava tvornica, stambenih zgrada, zemljišta i drugih materijalnih dobara.

Razgrabiti tuđe

Zločin je opisno bio unaprijed opravdan navodnim i nedokazanim prethodnim zločinom onoga nad kim se eksproprijacija vrši: ne može se opljačkati pljačkaša ili otimati otimaču – poručivala je komunistička ideološka matrica svojim izvršiteljima.

Razgrabiti tuđe postajalo je tako po definiciji pravednička zapovijed, korak k uspostavi civilizacijske ravnoteže, jer je porijeklo svakoga većeg imanja rutinski objašnjeno kvasanjem na narodnoj muci.
Ne treba posebno ni napominjati kako su o narodnoj muci, proleterskome znoju i grbači radnoga naroda najglasnije kliktali najveći probisvijeti, lijenčine, vucibatine i propalice.

U današnjem hrvatskom trenutku sve smo bliže opasnosti da parnjak nekadašnjoj eksproprijaciji postane lustracija: i ona kao da podrazumijeva apriornu krivnju onoga nad kime se ima izvršiti, i ona pod visokoparnom parolom povijesne pravde, a 25 godina od smrti komunizma, skriva uglavnom tendenciju k zastrašivanju i novim nepravdama. I njome - jednako kao nekad - u najvećem broju slučajeva mašu prilično sumnjivi tipovi.

Zato bi bilo dobro da pandan nekadašnjoj „eksproprijaciji eksproprijatora“ što prije postane „lustracija lustratora“, jedan nadasve nužan i ilustrativan proces od najvišeg nacionalnog i logičkog interesa.

Sve je, naime, više povoda da se preispitaju iskonski motivi autora antikomunističkih manifesta i drugih zagovornika obračuna s komunističkim totalitaristima četvrt stoljeća od pokapanja „crvene nemani“: stvari toliko izmiču kontroli da se i na javnim raspravama u organizaciji HDZ-a čuju nedvosmislene aluzije o tome da stranački prvaci glavne oporbene stranke taj proces ne zazivaju radi građana i povijesne pravde, nego primarno radi sebe.

Grupa oko njih

Primjerice, na konferenciji o zločinima komunističkih režima u poslijeratnoj Europi održanoj prije nekoliko dana u Bruxellesu, u organizaciji HDZ-ova eurozastupnika Andreja Plenkovića, sudjelovalo je birano društvo u sastavu Višnja Starešina, Vladimir Gredelj, Ante Beljo i Ivan Zvonimir Čičak. Zanemarimo li na trenutak primarne osjećaje koje kod mislećega Hrvata producira ova kadrovska postava najuzoritijih domoljuba, građansko uho naći će se u prilici čuti prilično zanimljive spoznaje.

Tako će registrirati da je Ivan Zvonimir Čičak, Josip Broz Tito HHO-a, u jeku te rasprave konstatirao da u Hrvatskoj nije provedena lustracija bivših totalitarista jer su to spriječili „Franjo Tuđman, Josip Manolić i grupa oko njih“. Sherlock Holmes bi se na ovome mjestu namah upitao pa tko onda ima koristi od cijele te priče o retuđmanizaciji i naknadnome odlučnome progonu bivših komunista.

Draš Katalenić zvani Dudek jamačno bi tražio rješenje rebusa tko je ta misteriozna „grupa oko njih“, dočim bih ja postavio tek jedno strateško potpitanje: Tko je ono devedesetih godina bio šef kabineta Josipu Manoliću i Stipi Mesiću, tim prokazanim minerima svete hrvatske lustracije?

Možda upravo taj građanin, među inima, čini „grupu oko njih“, možda je i njegova skromna kaplja pomogla tkati tu antihrvatsku zavjeru? Tko li je ono služeći tim zaplotnjacima aktivno pridonio nastojanjima da komunistički totalitaristi zauvijek ostanu nekažnjeni, a hrvatski grobovi neosvećeni, i tko to misli da naknadnom verbalnom agresijom može iskupiti svoju neslavnu prošlost?

Čičak je iz Bruxellesa poručio kako je prilično logično da oni koji su kao komunistički dužnosnici trebali biti lustrirani danas budu protiv lustracije: nadopunio bih ga tek opservacijom kako je još logičnije da za zakasnjelu lustraciju najžešće plediraju oni što su je svojedobno trebali provesti, ali su sa svojim šefovima aktivno opstruirali svaki njezin pokušaj.

Lustracija lustratora

Iza čitave te sapunice, nije tajna, krije se jasna povijesna spirala jednoga te istoga totalitarnog duha koji mijenja režime i ideološke formate, no ostaje trajno zatočen u nastojanju da u drugima proizvede strah, zaustavi logična pitanja i zauzda temeljni impuls slobode.

To je, uostalom, najbolje vidljivo iz prve asocijacije Tomislava Karamarka na temu koga bi se to danas uopće moglo lustrirati, kad je najveći broj nekadašnjih perjanika „komunističke strahovlade“ prije završio pred Božjim nego pred zemaljskim sudom. On se na to pitanje u nedavnom intervjuu nekim čudom nije sjetio ni svojega bivšeg šefa Josipa Manolića – što je kao ugledni udbaš svojedobno hapsio Stepinca i vozio ga u Lepoglavu – niti ijednoga od svojih unutarstranačkih partijaša i transrežimskih batinaša, kojih je pod Tuđmanovim skutima završilo skoro sedamdeset posto.

Jedina živa metafora komunističkog represivnog poretka Karamarku je analitičar Žarko Puhovski, sveučilišni profesor koji se usudi slobodno i javno komentirati ono što oko sebe vidi i čuje.

Uistinu nije lijepo strasno rogoboriti protiv totalitarizma a istodobno se služiti totalitarnim metodama. Samo krene li s temeljitom lustracijom od sebe, nesuđenoga lustratora, Tomica nas može sigurno dovesti do prijeko potrebne duhovne obnove.

Davor Krile

Naslovnica Hrvatska