Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Povratak Juge

Špurtilom i ostima
Predsjednik Županijskoga suda u Zagrebu i kandidat za budućeg ministra pravosuđa izišao je nedavno u javnost s plemenitom inicijativom da se u Lijepoj našoj iznova legalizira lov na državne neprijatelje.

Nisu to oni, ako ste se kojom srećom ponadali, što su našu jedinu državu pokrali, do grla zadužili i učinili kolonijalno ovisnom o svakom stranom treptaju, pa nam Angela Merkel danas svisoka prijeti da u našoj vlastitoj kući ne smijemo sami graditi infrastrukturu za širokopojasni internet nego taj posao mora dobiti njezina, njemačka, tvrtka.

Pogibelj opstanku

Daleko bilo: najveću pogibelj hrvatskome opstanku po gospodinu Turudiću danas proizvodi svakakvo maligno laprdanje o tzv. karakteru Domovinskog rata, pa bi po njegovu prijedlogu kazna od tri do pet godina zatvora bila krajnje skromna sankcija za onoga koji se usudi javno izlanuti da zadnji rat nije bio amo obrambeni, nego primjerice i dogovorni, ili da je imao elemente građanskoga rata i, ne dao bog, etničkoga čišćenja.

Organizirana je prije neku večer i ugodna TV debata u kojoj je sucu Turudiću snažnu idejnu podršku pružao i bivši Tuđmanov špijun u Herceg Bosni, povjesničar Ivo Lučić. U ime napokon ostvarene slobode i demokracije vrtio se ponosno pomno nauljeni ražanj za termičku obradu te iste slobode.

Intonacija ugodne ćakule vratila me u ranu mladost, nedostajalo je samo da nakon dugo vremena s maloga ekrana iznova čujem one slavne slogove u nešto modernijem aranžmanu: “Mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda, i nikome nećemo dozvoliti da nam dira, ruje iznutra i da nam ruši to bratstvo i jedinstvo!“

Kao nekad SUBNOR


Ne znam za vas, ali prva asocija cija na Turudićevu inicijativu meni je na usta izletjela sasvim spontano: „Jugoslavijo, dobar dan!“ Naravno, kao i u brojnim drugim slučajevima, mi baštinimo isključivo najgore aspekte nekoga pojmovnog kompleksa, sustava ili uzora.

Striktno taktički uzevši, plan zapravo uopće nije loš: pod parolom „1991. protiv Jugoslavije, a 2014. protiv
Jugoslavena“, čitav hrvatski domoljubni spektar zapravo iznova predano gradi svoju vlastitu Jugoslaviju. Svim svojim akcijama – od Karamarkovih najava da će se likovi i djela Franje Tuđmana i Gojka Šuška ubuduće moći nekažnjeno kritizirati u kući i iza zatvorenih škura, ali ne i u javnosti, preko slavnog vojnog logora u Savskoj i njihovih zahtjeva, pa sve do spomenute Turudićeve inicijative o zakonskome uvođenju verbalnoga delikta, dobar broj državotvornih Hrvata zapravo sustavno dokazuje da, usprkos brojnim žrtvama i deklarativnoj promjeni Ustava, grba i zastave, duh represivne Jugoslavije ovdje još nipošto nije mrtav.

Ono što je nekad bio SUBNOR, mnogim šatorskim militaristima je osobni erotski san. Ono što je nekad bio verbalni delikt koji se gonio po službenoj dužnosti – vrijeđanje Narodnooslobodilačkog rata, maršala Tita ili tekovina socijalističke revolucije – danas se u ime tobožnjeg oponiranja istima pokušava iznova uspostaviti kao vrhunaravni pravni i demokratski standard.

Tragičnija od spoznaje da tamnica naroda u mnogim domoljubnim srcima i te kako živo bije samo je svijest o tome da ona većini novodobnih političkih komesara, uključujući i nekadašnjega predvodnika „oslobodilačkog pokreta“, suštinski zapravo nikad nije ni smetala: oduvijek ih je žuljao samo i isključivo vlastiti položaj u tome represivnome poretku.

Pusti, proći će...

Nesloboda kao fenomen ni u snovima nije bila njihovom generalnom kritičkom metom, nego tek njezini ideološki kriteriji i ljudi na koje se ona primjenjuje.

Pučko iskustvo veli da najsitnije duše najglasnije grakću. Bit će da je tako i ovom prilikom. Patriot u meni sklon se zabrinuti nad porivom da pravosudne perjanice nominalno demokratskog društva bez srama mašu gulazima u slavu posve imaginarnih, šupljih i frazeoloških vrijednosti, no cinik s desnog ramena mu uvijek kaže: „Pusti, proći će. Propale su dosad već dvije Jugoslavije, neće ni ova gorjeti do zore.“

P. S.


U “Slobodnoj” od četvrtka se u pismima čitatelja u vezi s mojom prošlom kolumnom oglasio prof. Vice Profaca iz Zadra, spočitnuvši mi da ne mogu izdaleka suditi o nepostojanju pogibelji za Predsjednika Tuđmana u Benkovcu 1990., jer tamo tada, za razliku od njega, nisam bio.

Dragi profesore Profaca, nisam bio ni u Dallasu 1963., kao ni u Washingtonu 1981., ali dobro znam da je na prvoj lokaciji J.F. Kennedy sigurno ubijen i da je R. Reagana John Hincley Jr. zbilja pokušao smaknuti.

Duboko razumijem snažnu potrebu hadezeovaca i njima srodnih Hrvata za nekim svojim „Desantom na Drvar“ – podmuklim i strašnim, no nasreću neuspjelim pokušajem dušmanskoga smaknuća voljenoga vođe. Bez takve epizode u pučkoj će predaji dovijeka živjeti sumnja kako su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević koordinirali političke akcije i - dok je sirotinja ginula – stalno imali izravnu telefonsku vezu.

Moja jedina primjedba na tu želju glasi da za tu priču morate smisliti uvjerljiviji scenarij, jer ovaj benkovački nije u stanju impresionirati ni djecu.

Punih 25 godina hrvatski Agitprop fatalno griješi. Zašto uporno nastojite uvjeriti javnost da je pištoljem igračkom s prilične udaljenosti bilo lako nasmrt preplašiti neustrašivog i neponovljivog prvog hrvatskog Predsjednika?

DAVOR KRILE
FOTO: ARHIV CROPIX

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last