Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Kako je ciljano izmaštana velika, povijesna pogibelj za narodnoga vođu

Špurtilom i ostima

Foto: Luka Gerlanc / CROPIX

Ove godine nam je proljeće malo uranilo. Umjesto visibaba, jaglaca i šparoga, u Benkovcu nam je niknuo još jedan spomenik voljenome našem prvom predsjedniku, uskrisitelju, vizionaru i spasitelju dr. Franji Tuđmanu.

Njime se komemorira iznimno važan dan u HDZ-ovu imaginariju državotvorstva, 18. ožujka 1990. godine, kad je uz pomoć plinskoga pištolja navodno zamalo smaknut genijalni tvorac spasonosne domovinske ideje o 200 bogatih obitelji.

Da se to zbilja dogodilo, strah me i pomisliti što bi danas bilo od naše hrvatske privrede, od naše sretne i perspektivne mladeži, od raskoši radnih mjesta; čiji bi pastiri upravili obezglavljene domovinske ovce i drugu stoku sitnoga zuba prema slobodi i boljoj ispaši?

Da je plinski pištolj pijanoga Boška Čubrilovića kojom nesrećom odlučio ne poštivati zakone fizike, istine i logike, bismo li mi danas – štono bi rekao Josip Pejaković – imali đe svoju kravu vezat’? Bismo li i narednih tisuću godina samo u mokrim snovima viđali svoju državu i bi li predsjednica Kolinda uopće došla u priliku izbaciti mrsku ljubičicu bijelu sa slobodnoga hrvatskoga Pantovčaka?

Premda je Općinski sud u Benkovcu još u prosincu 1990. presudio kako nikakvoga pokušaja atentata na Franju Tuđmana na spornom predizbornom skupu HDZ-a nije bilo, iz svega je ciljano izmaštana velika, povijesna, pogibelj za narodnoga vođu.

Opsjena, kako vidimo, cvjeta do danas. Iako svojim pištoljem za plašenje ptica Boško Čubrilović realno nije mogao nikoga ubiti, a tom prilikom čak nije ni došao u neposrednu blizinu Franje Tuđmana, legenda o opasnome asasinu predanim je radom agitpropa svejedno zaživjela, naročito nakon što je Petar Šale odmah s pozornice trijumfalno zavitlao strašnim rivolverom kojim je mučki trebao biti smaknut veliki hrvatski osloboditelj.

Pomalo čudi što tu povijesnu pucaljku u HDZ-u nisu do danas sačuvali. Fenomen se, inače, vokabularom svojih patent-majstora iz onoga doba nazivao „mitomanisanje“, služio je proizvodnji osjećaja ugroženosti, zastrašivanju masa, njihovome nacionalnome osvješćivanju i mobilizaciji u željene svrhe.

Od Martinovića do Mlinara


Stariji će se sjetiti kako je „mitomanisanje“ glumljenjem žrtve zapravo otpočelo još u debelome miru osamdesetih, navodnim silovanjem bocom kosovskoga Srbina Đorđa Martinovića od strane Albanaca, a nakon Tuđmana nastavilo se u Benkovcu novim pokušajem srpskoga glumatanja, kad je slavni aktivist Raškovićeva SDS-a Miroslav Mlinar zarezao sam sebe bocom po vratu i to pokušao prikazati kao novodobno ustaško klanje.

Bez obzira što je zbog navodnoga benkovačkog napada na Tuđmana Boško Čubrilović osuđen tek na uvjetnu kaznu zbog remećenja javnog reda i mira, čitavu četvrt stoljeća politički propagandisti HDZ-a revno pronose priču o opasnome atentatoru s misijom. Zašto ga HDZ-ovo pravosuđe naknadno nije osudilo za Tuđmanov pokušaj ubojstva, ako taj čin čitavo vrijeme nije bio smišljeno krivo interpretiran i tendenciozno fingiran?

I zašto nas danas, u srcu Europske unije, dok s Pantovčaka ritualno iznose biste pokojnoga jugoslavenskog diktatora, još jednom jeftino pokušavaju uvjeriti da njegova loša kopija sa svojim izmaštanim atentatima, svojim nedemokratskim manirima, svojim minornim zaslugama za hrvatsku državnost i svojim jugogeneralskim karakterom uopće raspolaže potencijalom za političku fascinaciju iole mislećeg čovjeka?

Zašto nam žele nametnuti kao kredo da neuspjele atentate koji se nikad nisu dogodili ovdje vrijedi pamtiti, slaviti i podizati im spomenike, a Josipa Reihl Kira, Antu Paradžika, Milana Krivokuću - ili onoga stvarnoga izbornog atentatora, što je tek koju godinu poslije Benkovca u ime Franje Tuđmana i interesa njegova političkog pokreta vojničkim opasačem s kopčom oblio krvlju glavu Vladimira Gotovca dok se obraćao biračima - valja pod svaku cijenu izbrisati i iz nacionalne memorije i iz udžbenika povijesti?

Nisu bitni ničiji spomenici, reći ćete s pravom, jer nas ni mrtvi Tuđman ni mrtvi Tito, pa niti mrtvi Gotovac ni centimetra neće izvući iz današnjih problema. Bez obzira na to što oni doista nisu važni, i te kako su važne desetljećima jedne te iste, sadržajno posve prazne, ciljano manipulativne i pomno projicirane političke laži.

Od Savske do mosta


Od igrokaza s plinskim pištoljem u Benkovcu dospjeli smo jasnim logičkim slijedom jedne te iste političke operative do današnjega višemjesečnog igrokaza u Savskoj 66.

Svjedoci smo trajne političke predstave čiji su mitomanski ciljevi zapravo istovjetni svojemu arhetipskome prauzoru: prikazati se vitalno ugroženim, premda vam ne fali ni ptičjega mlijeka.

Proizvesti lažan dojam žrtve urotničke mreže, premda ste zapravo njezini ultimativni gospodari. Iskustvo nas uči da laži uporno valja govoriti da je laž, jer se zlo sjeme na mekano tlo lako prima. U suprotnome, slušat ćemo dok ne skapamo kako o poštenju ponajviše biglišu oni što su kao politička cjelina osuđeni za korupciju.

Kako gradnju pelješkoga mosta još jednom obećavaju oni što su ga već triput pokrali. I kako se dovijeka, u pravilnim ciklusima, ruše ovdašnji brončani spomenici: što iz gladi, a što iz osvete.

DAVOR KRILE

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 14FirstPrevious[1]2345678910Last