Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Ratni produžeci

Špurtilom i ostima
Riječ genocid iznimno je spominjana zadnjih dana. Zahvaljujući tužbi protiv Srbije odavno se udomaćila na ovim našim stranama, postajući od pravne klasifikacije jednoga iznimno raritetnoga kaznenoga djela gotovo pa termin iz narodne predaje i sočna kafanska fraza. Kako je uopće došlo do toga da se nečije krvološtvo, okrutnost, podmuklost i nagnuće činjenju serijskih zločina u narodu kategorizira jednom za njega prilično misterioznom kaznenopravnom oznakom?

Osjećaj da se baš nad vama i vašom zajednicom vrši najviše moguće, vrhunaravno, nasilje i da je malo kad u povijesti bilo sličnih primjera takvoga neprijateljskog sadizma i tragičnoga stradanja iz individualnoga je aspekta svakako lako shvatljiv.

Kad vam neprijateljska vojska ubije pola obitelji, kad ostanete bez jedinoga doma i kad vam prijatelji godinama umiru na rukama, genocid je čak i preslaba, emocionalno hladna kvalifikacija: takvim doživljajima puno više pristaje riječ armagedon, kalvarija ili susvita. Zašto je, međutim, kod nas još puno prije ove nesretne tužbe zaživio baš taj fiškalski, birokratski i endemski genocid?

Srbi prvi počeli

Nećete vjerovati, ali – koliko me sjećanje služi – za to su krivi isključivo neki Srbi i njihov tadašnji vođa Slobodan Milošević. Genocida su se, ruku na srce, upravo oni prvi sjetili i prvi su ga plasirali u balkanski politički i verbalni optjecaj. Kovanje rata putem medija i sa službenih govornica početkom devedesetih otpočelo je, naime, propagandističkim tvrdnjama trbuhozboraca velikosrpstva kako su Hrvati genocidan narod i kako kao takvi nemaju pravo na samostalnu državu jer su genetski predestinirani za ponavljanje masovnih zločina iz Drugog svjetskog rata.

Tom se tezom generirao strah od Hrvata i kod onoga dijela građana srpske nacionalnosti koji kod svojih susjeda nikad nisu primjećivali nikakve vanjske znakove te izvanserijske podmuklosti. Navodna genocidnost Hrvata dugo je vremena s ove strane granice i fronte bila platforma za ironiju i sprdnju, a sama riječ bogomdani predložak za razne modele žovijalnih dosjetki i karikatura. Znam za najmanje pet gardista iz toga doba koji su sami sebi nadjenuli posprdni ratni nadimak “Genocid“ ili su im ga prišili suborci: dvojica od njih – Vedran Ivošević Genocid i Goran Jozić zvani Mali Genocid – poginula su, koliko se sjećam, u obrani Dubrovnika.

Tko je genocidniji

Kao u svakoj priči o spojenim posudama, optužbe za genocid su se s vremenom i s njihovim ratnim nedjelima polako okrenule protiv Srba. Pitanje tko je počeo rat postupnom gradacijom je preinačeno u dilemu koji je narod zapravo genocidniji. Proces je izuzetno ubrzan i okrunjen hrvatskom tužbom protiv Srbije za genocid uslijed pogoršanoga zdravlja pokojnoga vrhovnika Franje Tuđmana, ali i sve glasnijih najava kako je zbog počinjenih ratnih zločina s hrvatske strane bivši komunistički general postao predmet zanimanja onoga drugoga haaškoga suda.

Politička logika Tuđmana i njegovih nadasve bistrih i realnih suradnika u tome je trenutku bila: optuži prije nego te optuže! Držite lopova! Nikad do 1999. godine nije ozbiljno razmatrana hrvatska tužba za agresiju, kao da nikakvih žrtava ni stradanja kod nas do tada nije bilo. Tek je logika spašavanja najdragocjenijega dupeta naložila: ako nam tvrde da su s hrvatske strane počinjeni ratni zločini za koje bi on, naposljetku, mogao biti odgovoran, onda je ona srpska počinila najmanje - genocid. Srbi su se, razumljivo, na sve uvrijedili do koske i odmah pokrenuli kontratužbu: neće im, valjda, Hrvati nakon toliko godina tako drsko krasti misaoni i politički patent?

Nakon što su obje izgubile u parničenju, dvije bratske zemlje su mahom pale u duboku depresiju. Toliki trud, toliko razaranje i toliko klanje, a genocida ni za lijek. Poučak ove priče, ako ga ima, glasi da države kao zaštitni štit nikad ne treba isturati ispred pojedinaca i da stvari uvijek, a naročito pred sudom, valja nazivati pravim imenom. Ako ti netko odvali šamar, nećeš ga tužiti za pokušaj ubojstva. A ako ti netko okupira i etnički očisti teritorij, nećeš njegovu plemenitu uslugu nazvati genocidom: to je uvjerljivo otprilike kao da na fiću zašarafiš onaj nišan od mercedesa.

Iscrpljujuće blokade

Znam, malo je nezgodno što je sad ispalo da smo pred Sudom u Haagu igrali neriješeno, jer neriješen rezultat najgora je pokora za navijačke strasti. Međunarodni sud pravde je, možda i ne htijući, zapravo donio odluku koja predstavlja golem teret za buduće generacije. Utoliko i ne čude plemeniti pokušaji uglednih pojedinaca iz oba naroda da svoje tabore, usprkos prilično decidiranoj presudi, nekako uvjere da su baš oni pobijedili i da su suci između redaka provukli kriptirano mišljenje kako je njihova zemlja u krivu, ali ipak malo više u pravu od one druge.

Inicijative da temeljem takvih tumačenja Hrvatska blokira Srbiji put u Europsku uniju čine mi se, međutim, odveć birokratske i do zla boga iscrpljujuće, jednako kao i ovo maratonsko suđenje. Puno efikasnije bilo bi igranje ratnih produžetaka, da jednom za svagda riješimo to pitanje pobjednika. Žalibože para i na sudu potraćenog vremena od 1999.: mogli smo i mi i oni u zadnjih petnaest godina na terenu komforno realizirati bar dva-tri prava genocida.

Davor Krile

Naslovnica Hrvatska