Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Pravda pod fantomkom

Špurtilom i ostima
Za nedavnoga napada na parišku redakciju Charlie Hebdoa napadači su se maskirali fantomkama. Poznata draguljarska banda „Pink Panter“ prilikom izlazaka na teren identitet također uglavnom prikriva maskama ili motorističkim kacigama. Na antiimigrantskim prosvjedima njemačke Pegide pojedinci nerijetko jednako pomno kriju crte lica. U većini europskih zemalja u mirnodopskim uvjetima facu prilikom javnog djelovanja obično kamufliraju oni što prkose slovu zakona: kriminalci, šoveni, pljačkaši ili teroristi.

U Hrvata, starih demokrata, taj je poredak malo drugačiji: ovdje politički karneval traje permanentno pa maske – sve kako bi se sačuvali od gnjeva neoustaša i njihovih simpatizera – nose čuvari ustavnoga poretka i najrepresivniji pipci državnog aparata.

Hrvatska pravda nema mač u ruci i povez preko očiju, nego na zapadnokršćanskoj i NATO-ovskoj glavi ponosno nosi - burku.

Igračka redikula

Prizor policijskoga kamenoklesara pod fantomkom koji okružen kordonom svojih kolega uz pomoć mace i dlijeta usred gluhe noći briše protuustavni i protucivilizacijski natpis na splitskom spomeniku poginulim hosovcima amblematska je slika države za koju su pali.

Čak i bez sumnji u njihov romantičarski idealizam teško je povjerovati da bi ih posthumno zadovoljio državni koncept u kojem vlast reprezentira tako mizeran autoritet da joj se policija mora maskirati dok uklanja posljedice akcija počinitelja kaznenih djela.

Naravno da je i na uklanjanje tih posljedica ta licemjerna i jadna država prionula teškom mukom i nakon višednevnog razmišljanja, sve kako bi izbjegla neugodno sankcioniranje autora i pravih režisera ove svinjarije što joj se zadnjih dana bacaju na pendrek i nude za dežurne mučenike.

Poanta priče je u samoj supstanci toga mučeništva: u tome što je ono pozersko i medijsko, a ne stvarno. Kad se pravnoj državi i obrani zakona pristupa nevoljko, selektivno i s odgodom, ona se u pravilu odmah pretvori u igračku političkih redikula, lakrdiju, nemoć i sprdnju.

Šatorsko naselje Asterixa i Obelixa u zagrebačkoj Savskoj ulici zato i jest preraslo kategoriju nacionalnog političkog vodvilja: ono već postaje cirkuska kupola za demonstriranje publici kako Milanovićeva vlast pred Glogoškim i Klemmom, tj. HDZ-om, igra poslušno i krotko kao dresirana mečka.

Država bilda mišiće

Tri mjeseca je trebalo policiji da prizna kako prosvjed branitelja u Savskoj 66 nikad nije službeno prijavljen i da je zapravo posve ilegalan prema Zakonu o javnom okupljanju. Nakon što je to na pritisak medija javno konstatirala, policija se i dalje odlučila praviti da samu sebe nije čula. U Savskoj se tako još zaustavlja promet, donosi hrana, istovaruju kamioni drva i svakodnevno hodočaste prijatelji i politički sponzori, a pravna država ne usuđuje se prošetati blizu čak ni pod fantomkom.

Naravno da je nakon takvog osjećaja nedodirljivosti Đuro Glogoški poželio govoriti i u hrvatskome Saboru, premda to zakonski nije moguće nijednome smrtniku koji u njega nije i izabran.
Na brutalnu komunističku zabranu nastupa za saborskom govornicom Đuro je nervozno reagirao s punim pravom: ako on sa šačicom kamerada može mjesecima nesmetano zajebavati čitavu državu, zašto bi od te zajebancije bili izuzeti saborski zastupnici, ti nedodirljivi tvorci suvišnih i neprovedivih zakona?

Što ne bi i oni na glavu nabili crnu vreću i skrušeno otrpjeli svoju porciju poniznosti i straha od samoproglašenih osloboditelja i uzurpatora?

Da nema ljudi u teškim egzistencijalnim problemima, ova nejaka i manipulativna država izgubila bi i zadnji poligon za bildanje svojih atrofiranih mišića. Da nema onih što gube domove zbog nemilosrdnih i neoprostivih ovrha, doslovce ne bi imala kome pokazivati zube, naplaćujući sirotinji i do 40 tisuća kuna dodatnih troškova za sprječavanje javnog ovršitelja u provedbi deložacije.

Ta ziheraška politika gordosti prema slabima i krotkosti pred jakima nije, međutim, zauvijek zadana: zato se i modela političkih promjena započetih u Grčkoj dogovorni establishmenti i igrači ekshibicijskih ideoloških utakmica posvuda podjednako boje.

Grčki primjer

U prva 24 sata svoje vlasti Alexis Tsipras je: odbio prisegu na Bibliju i blagoslov svetom vodom na inauguraciji, položio vijenac na groblje strijeljanim grčkim partizanima, primio ruskog veleposlanika, sklopio pragmatičnu koaliciju s desnicom, Vladu smanjio na pola, najavio drastično kresanje vojnog budžeta, poslao Bruxellesu memorandum za pregovore o smanjivanju duga, predložio zabranu špekulativnih bankarskih “ponuda”, podnio zahtjev za dodatno oporezivanje bogataša, predložio ukidanje povlastica i koncesija Crkvi, zatražio zatvorske kazne za prikrivanje kapitala, podigao minimalnu plaću na 750 eura, naložio subvencioniranje hipotekarnih dugova najsiromašnijima, predložio zakon da se banke, željeznica, pošte i vodovod nacionaliziraju, najavio izmjenu izbornoga zakona, razmotrio davanje praznih državnih, bankarskih i crkvenih zgrada na korištenje beskućnicima, predložio besplatni obrok djeci u školama i besplatno zdravstvo za nezaposlene te izjednačio plaće za muškarce i za žene...

Slagali se sa samim sadržajem ovih njegovih poteza ili ne, tako djeluje političar koji zna što hoće i tako djeluje od prvoga dana. Vlast koja je sama sebi svrhom, koja se uzda u građansku nemogućnost izbora i koja se ponizno sklanja pred nasilnicima, u svojemu je srcu već izgubila bitku.

davor krile

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 22FirstPrevious[1]2345678910Last