Novosti Hrvatska

špurtilom i ostima

Davor Krile: Charliejev paradoks

špurtilom i ostima

Nije trebalo dugo čekati da se nakon brutalnog zločina u pariškoj redakciji Charlieja Hebdoa počne širiti panika od sličnih udara islamističkih ekstremista i u našem sokaku. Nije trebalo dugo da zauzvrat počnu gruhati eksplozije u okolicama kebabdžinica ili europskih džamija. Akteri su, po običaju, uglavnom jednaki ili malo manji ekstremisti katoličke i zapadnokršćanske provenijencije, barjaktari tolerantnih i dobro nam poznatih ideja sukoba civilizacija, humanoga preseljenja i etničkoga čišćenja.

Spojene posude

Moglo bi se reći kako je iznova na djelu svojevrsni paradoks demokracije i slobodnih medija: od toga što jedni vjerski ekstremisti ubijaju neovisne i slobodoumne novinarske heroje s jednakim aršinom prema svakom fanatizmu najveću povratnu korist izvlače ekstremisti drugog religioznog predznaka te jednaki zagovornici straha, mržnje prema različitostima i zatvorenog društva.

Istima je do žrtve karikaturista i pisaca Charlieja Hebdoa, kao i do njihova javnog djelovanja, u najboljemu slučaju stalo kao do lanjskog snijega, a realno ih najčešće iz dna duše također mrze i preziru.

Zakon spojenih posuda duhovnih i političkih destruktivaca dobro nam je, uostalom, poznat i iz našega zadnjega rata: nema te tragedije i nema tog mrtvog tijela, makar i neprijateljskog, koje oni neće prigodno iskoristiti za manipulaciju građanskim emocijama u smjeru histerije, vapaja za čistijim životnim prostorom ili progonom domaćih izdajnika.

Prkosni smijeh

Preplašen čovjek najefikasnije je moguće oružje u rukama političkih hulja.

Zato je novinarska i slobodarska Europa na brutalni pariški zločin i reagirala združenim plaženjem jezika i tužnim, ali prkosnim smijehom. Zato je pristajanje na strah i na tabue u novinarskoj profesiji najčešće smrt gora od smrti. Našlo se, nažalost, i u žurnalističkim redovima onih što su deset ubijenih u maloj ali slavnoj pariškoj redakciji ispratili riječima kako su brutalno smaknuće prizvali sami svojim pisanjem.

Neki od naših televizijskih pregalaca predstavili su ih kao list „poznat po upornim provokacijama“ – dakle, lovce na metke po vlastitom izboru - a urednik europskog izdanja Financial Timesa Tony Barber ih je postumno krstio čak i budalama koje su predugo neukusno izazivale i ismijavale francuske muslimane.

Budući da potonji dolazi iz sektora ekonomskog novinarstva, u prosjeku najslavnijih uškopljenika i sluga kapitala među svim medijskim trudbenicima, herojskim činom mu se može tretirati već to što slavni satirični tjednik uopće uzeo u usta.

Tužni vitez nije sam

Nije taj tužni vitez nimalo usamljen u svojoj intelektualnoj pustoši: mnogi su ljuti neoliberali odavno zaboravili da riječ liberalan postoji i izvan ekonomskoga konteksta. I da, među ostalim, podrazumijeva ono volterovsko zalaganje za tuđe pravo na iznošenje mišljenja o bilo čemu, makar se s njime i ne slagali.

Ovih se dana i kod nas razvila prava mala olimpijada u grlatim prozivkama javnoga neukusa. Jedni tako neukusnim i skandaloznim nazivaju ministrovu objavu podatka o invalidskoj mirovini predvodnika braniteljskog prosvjeda, makar ista iznosila gotovo 25 tisuća kuna i makar bila u potpunosti financirana iz naših poreza.

Drugi drže da je krajnje neukusno što se šef premijerova kabineta na skijaškom natjecanju usudi prijetiti policajcima svojim statusnim autoritetom, a treći smatraju vrhunskom niskošću i fatalnim manjkom dobrog ukusa to što skori kraj nacionalne pomirbe otvoreno navješta samozvani Tuđmanov uskrisitelj, a zapravo čovjek koji je politički stasao u Manolićevu i Mesićevu uredu: Tomislav Karamarko.

Ideja neukusa kojom se često pravda nasilje prema novinarskom izrazu podrazumijevala bi da se gore navedenim ljudima također nasilno začepe usta zbog prekoračenja poželjnih verbalnih granica, ali do toga, kad su posrijedi političari, gotovo nikad ne dolazi. Samo mediji su mete u koje se u ime neke politike redovito puca zbog navodnoga odstupanja od estetskih kriterija, pa čak i onda kad ni s politikom ni s estetikom ne žele imati nikakve dodirne veze.

Jedina svetinja je život. I gotovo

Kontroverzni urednik američkog pornografskog časopisa Hustler Larry Flynt, primjerice, po svim je malograđanskim kanonima živi spomenik neukusu, ali mu to nije nimalo smetalo da kroz duga desetljeća pravosudno-medijskih bitaka s američkim puritancima postane neizbrisiva slobodarska i medijska ikona te zemlje.

Flynt svoju rugalačku misiju nikad nije umatao u oblandu uzvišenih ideala, nego najčešće u guzice i sise preko kojih je ratovao s najvećim moćnicima i institucijama te rušio najtvrđe društvene tabue.

Bez obzira na to, svojim je životom i djelom davno uspio dokazati kako je provokacija temeljno oružje novinarske slobode, a život jedina istinska svetinja na zemlji. Priznati bilo kojoj religiji, politici, stranci ili veteranskoj organizaciji pravo na nepropitivanje njihovih ideja, riječi i postupaka znači samo novo klanjanje dogmatskoj svijesti i dizanje rampe mraku.

davor krile

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last