Novosti Hrvatska

ŠPURTILOM I OSTIMA

Davor Krile: Ovo je Mornar bez mora

ŠPURTILOM I OSTIMA
U svakom našem primorskom mjestu lucidniji promatrač odmah lako uoči povratničke kuće. Strše po gabaritima, ističu se estetikom, a odskaču i modernošću: bijele se kameni zabati, opasuju ih široki balkoni, uvod su im prostrani đardini.

Ako im tvorac nije kakav kapetan duge plovidbe, novodobni tajkun ili ribarska ili seljačka zadruga, ne treba dvaput pogađati: sagradila ih je, zna se, Amerika. Ona ovdje, jasno, nije ni državnopravni subjekt ni istoznačnica za kontinent: Amerika je sinonim za sav daleki i bijeli svijet, poligon za stjecanje novca, zona rada i pečalbe.

Ni zahoda imali ne bi


Nije ona, međutim, bila spas samo za one što im se doma „sporo odvijala radnja“ i što im je bilo jako stalo do materijalnoga razmetanja: da kroz našu tegobnu povijest nije postojala spasonosna mogućnost da glađu, bijedom ili lošom politikom onemogućeni pojedinac skupi tunju i životnu sreću iskuša na inozemnoj bogatijoj pošti, veliko je pitanje kako bi i zemlja koju je za sobom ostavio danas izgledala i tko bi još uopće njome koračao.

U Dalmaciji, nije tajna, ni poštenoga zahoda ne bi bilo da smo se držali isključivo naše tvrde stine, naše plemenite drače i naših narodnih običaja.

Janjac i Galilejev kondut


Sve znanje, sav progres i civilizacijski napredak što ga uzimamo zdravo za gotovo stigao nam je iz uvoza. Izuzmemo li autohtonu vještinu uz pomoć koje se oderanoga janjca nabija na drveni kolac i satima vrti ponad žerave, mi ni poštenoga recepta danas ne bismo imali da nije bilo našijenaca što su ih nakon inozemnih organoleptičkih testova na vlastitome nepcu plemenito dijelili sunarodnjacima.

Čak i ako ne uzmemo u obzir koliko su sve ingliš konduta razni Galileji sarčili na marende, bevande i druge užitke prije nego što su po nalozima savjesnije i prosvjećenije braće uspjeli sagraditi prvoga u rodnome mjestu, doprinos onih koji su odlaskom u svijet oplemenjivali napretkom i one što su ostajali ovdje svejedno ostaje golem.

To se sad olako zaboravlja, jer su globalizacija, internet i moderne tehnološke blagodati mnoge stvari u međuvremenu učinile dohvatljivim, kao da su oduvijek bile tu i kao da je vazda do istih trebalo tek kliknuti mišem ili ispružiti ruku.

Živa interakcija s razvijenijim dijelom planeta i danas se, uostalom, u svim mentalitetskim sferama uspostavlja kao razvojna nužnost: zbog toga ideja ministra prosvjete da se mlade i obrazovane ljude zakonskim sankcijama i povratom novca državi onemogući odlaziti u svijet i jest skandalozna, a posljedično i daleko pogubnija nego u doba socijalističke uravnilovke. Industrija bivše države nudila je bar punu zaposlenost mladih, doduše uz ideološki društveni okvir i egzistencijalni minimum.

Diktatura u firmama


U međuvremenu su zone totalitarnog djelovanja u Jugoslaviji i u Hrvatskoj rošadom zamijenile mjesta: za razliku od Titova doba – kako nedavno upozorava sociolog Vjeran Katunarić – sad imamo demokraciju u parlamentu, ali i totalitarnu diktaturu u firmama i radnim odnosima.

Ograničavati ljudima dostupnost znanja i zagovarati prisilno zatočeništvo nakon završetka školovanja usprkos manjku raspoloživih radnih mjesta može samo bezumno sebična politička elita, fokusirana isključivo na potrebe svojih korporacijskih sponzora i na osiguranje dovoljnoga broja zaposlenih robova što bi jalovome birokratskom aparatu i u budućnosti imali priskrbljivati plaću.

U usporedbi s ovakvim vizionarima i stratezima čak i oni najrigidniji iz Brozova vakta listom djeluju kao Periklovi učenici. Pojedine emigrante su, istinabog, iz ideoloških i političkih razloga i ubijali, no većini ipak nisu priječili šansu da se radno afirmira u zapadnome svijetu, crpeći dugoročno iz njihova uspjeha i korist za svoj vlastiti.
Što može biti loše u tome da u nedostatku ikakvog domovinskog rješenja mlad čovjek danas ode živjeti i raditi preko granice?

Zašto smo išli u EU?


Koncept ujedinjene Europe na takvoj slobodi, uostalom, i počiva, pa ako je imaju namjeru ičim zauzdavati, oci naše sudbine nisu se trebali ni zalagati za hrvatsko priključenje Uniji. Istina, svi koji s ovoga tužnog mjesta odu u inozemstvo, u kratkom će roku moći osobno posvjedočiti kako je projekt funkcionalne države koja ne sputava i ne tjera na korupciju zbilja moguć, što nije dobra vijest onima čiji je kredo sveta zadanost.

Većina otišlih, međutim, za neko će se vrijeme vratiti s iskustvom koje ovdje nemaju od koga steći. Onako kako su im rođaci po blatnjavim selima prije pedesetak godina gradili kuće s balkonima i ingliš kondute, oni će – nadajmo se – jednako slagati temeljce kakvih kreativnijih pogona i demonstrirati tehnike nekih složenijih vještina.

Ufanje u njih ovoj je zemlji ionako jedina realna nada. Ministar prosvjete koji bježi od prosvijećenosti i mlade kani silom zadržati u raspadajućoj kući samo je još jedna tužna pojava i sagorjela kolektivna utopija. Nalik je mornaru bez mora koji naviga u vlastitoj kadi i koji se čak ni maštom ne usudi dotaknuti obzorje.                                                

DAVOR KRILE

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last