Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Hoćemo Vilibada Ušljebrku Četvrtog!

Jučer, danas, malo sutra

Kako vrijeme prolazi, sve privlačnijom mi se čini ideja monarhije. Što bi nama falilo da imamo prijestolje i na njemu nekog sasvim hipotetičkog Vilibada Hijacinta Rozarija Ušljebrku Četvrtog, čija se supruga, također plemenita roda, zove, recimo, Hedwiga Lothering Keinepfennigessen Delladeficiente?!

Znam, reći ćete, mi nemamo rojalističku tradiciju, a osim toga, već i samo održavanje institucije kraljevstva košta. Prvi prigovor lako je odbaciti.

Danski primjer

Baština se ne mora nužno samo nasljeđivati, ona se može i stvarati. Okrunimo li Vilibada i pričekamo dvije-tri generacije, svi će govoriti o povijesnoj hrvatskoj monarhiji. Čak nas ni trošak te pustolovine ne bi trebao previše zabrinjavati.

Jer, osim kabastih i skupih kraljevstava kao što je ono britansko, postoje i malešne, portabl-monarhije, razmjerno jeftine poput, primjerice, Danske.

Margareta Druga i njezin suprug Henrik godišnje odlaze, u prosjeku, na samo dva putovanja u inozemstvo, dosljedno se drže izvan svih pitanja dnevne politike pokušavajući ostati ispod medijskoga radara.

O koliko obzirnim ljudima se radi, svjedoči i sljedeći primjer. Kad je Danska izglasala zabranu pušenja na javnim mjestima, krotka Margareta, inače okorjela ovisnica o nikotinu, svečano je objavila kako više nikada neće zadimiti u javnosti.

I te se prisege dosljedno pridržava. Margareta i Henrik nisu nikakvo opterećenje za državni proračun. Iz nacionalne riznice namiruju se tek troškovi njihova dva skromna putovanja i, eventualno, honorar za dečka koji joj dostavlja cigarete, da kraljica ne bi osobno svakoga dana svraćala do kioska i svojim odioznim pušačkim navikama služila kao loš primjer tamošnjoj neiskvarenoj mladeži.

Takav sličan kraljevski par mogli bismo i mi instalirati. Maloj zemlji kao što je naša ne trebaju velebne maybach-monarhije, nego nešto nalik pouzdanim japanskim autićima koji malo troše, jeftino se održavaju i dugo služe svojim vlasnicima.

Hortikultura, a ne politika

Da nam je Vilibada i Hedwige, ne bismo samo svakih pet godina uštedjeli ozbiljne pare na organizaciju i provedbu predsjedničkih izbora. To bi nam donijelo i benefite neke druge vrste. Recimo, bili bismo pošteđeni višetjedne iritirajuće kampanje u kojoj se kandidati razmeću parolama i porukama bez ikakva uzemljenja.

Premda je, ustavno gledano, predsjednik Republike kod nas više hortikulturna, a manje politička činjenica, svi aspiranti na sinekuru u podsljemenskoj vili s dubokim uvjerenjem obećavaju nam brda i doline kao da imaju ovlasti Vladimira Putina ili Baracka Obame, a ne omiljene sobne lončanice, naime, fikusa.

Žuč se lije u potocima, retoričke batine sijevaju, javnost se napaljuje do usijanja, a sva se ta uzbuna diže samo zato da bi nas kandidati uvjerili kako će, zajamčeno, sto posto, ma ziher da hoće... učiniti ono što nipošto ne bi smjeli i što niti ne mogu napraviti.

Da nam je Vilibada i Hedwige, danas se ne bismo natezali oko Ive i Kolinde. Naš kraljevski par bio bi zauzet zalijevanjem hortenzija u svome vrtu, igranjem bridža s prijateljima iz Hrvatskoga plemićkoga zbora ili, recimo, pisanjem čestitke u prigodi rođenja prijestolonasljednika Svetog Vincenta i Grenadina.

Nitko ne bi lupao šakom o stol, jer takvo ponašanje ne priliči decentnoj gospodi čija su imena dulja od imena šampionskoga rotvajlera koji je pobijedio na kinološkoj olimpijadi. Nitko se ne bi nabacivao teškim rječetinama, uvredama i blatom, niti bi plašio birače smakom svijeta ako zaokruže krivoga kandidata.

Umjesto o izborima, ovih bismo dana pričali o vremenu i sažalijevali Vilibada i Hedwigu čije bi ljupke hortnezije, ako se nastavi ova grozna južina, mogle stradati od silnih padalina i bez adekvatne drenaže vrta (koju je bešćutni Sabor odbio platiti pravdajući svoju odluku imperativom štednje na svim razinama).

Ukratko, živjeli bismo kudikamo mirnije i sretnije. Tu bi okolnost trebali imati na umu svi birači ove zemlje, osobito oni među nama koji su strašno zagrijani za raspisivanje svakovrsnih referenduma. Nije li konačno sazrelo vrijeme za inicijativu pod radnim nazivom “U ime (kraljevske) obitelji”, kojom će se Hrvati izboriti za svoje prirodno i povijesno pravo na monarhiju?

Dok se to ne dogodi, vrijedilo bi zamoliti Branka Hrvatina, predsjednika Državnog izbornog povjerenstva, da svim kandidatima mailom pošalje link na Wikipedijinu natuknicu “Predsjednik Republike”, da se konačno obavijeste o ovlastima koje podrazumijeva ta časna funkcija i ne lupaju besmislice.

Ivica Ivanišević

Naslovnica Hrvatska