Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Burza glasova: iza nagodbe po ključu “ja tebi, ti meni”, krije se puno složenija trgovina...

Jučer, danas, malo sutra
Da se ne lažemo, otkako je mlade demokracije, svi su izbori kod nas kupovani. Tisuće ljudi svoje su glasove masno naplatili i, što je najljepše, ne moraju se plašiti da će zbog sudjelovanja u političkoj trgovini ikada odgovarati pred pravosudnim tijelima. Problem nije u kilavosti naših organa gonjenja, nego naprosto u činjenici da se takve transakcije u pravilu nisu dogovarale licem u licem, između pojedinačnih ponuđača glasova i stranačkih rizničara s otvorenim računima, u konspirativnome mraku periferijske krčme ili kakva drugog skrovitog prostora. Paradoksalno, trgovina je cvala na blještavoj javnoj pozornici i oglašavala se u svim medijima. No, da bismo objasnili tu neobično dosjetljivu tehnologiju političkog kramarenja, ajmo za početak odgovoriti na nekoliko sasvim načelnih pitanje.

Zašto svako malo šire raskrižje u ljutoj zabiti kod nas ima status općine? Potom, kako su se dojučerašnji zaseoci uspjeli dobaciti do statusa gradova? Što nam bi da ovako malešnu državu razbijemo na čak 21 županiju? Je li nam baš prijeko potrebna vlada s dvadeset ministarstava ili bismo ipak nekako preživjeli i s upola manje resora? Konačno, zašto su sva naša javna poduzeća metastazirala u birokratizirane molohe, savršeno neučinkovite, trome i beznadno rastrošne?

Obveza do mirovine

Odgovor na sva ova pitanja – i desetke sličnih koja bismo mogli postaviti, a jednako se tiču nereda u pretiloj državi prekrcanoj činovnicima s maglovitim opisima radnih mjesta – najlakše bi bilo potražiti u našoj gluposti. No, nimalo ne podcjenjujući naše umijeće biranja blesavijih opcija kako u politici, tako i u životu općenito, odgovor ipak valja potražiti negdje drugdje.

Gusta mreža potpuno suvišnih javnih institucija i fantomskih državnih tijela ispletena je samo zato da bi se lijep broj simpatizera iz stranačkoga partera nagradio za svoje zasluge koje u golemom broju slučajeva počinju i završavaju ubacivanjem “ispravno” zaokruženog listića u veliku kartonsku kutiju s otisnutim grbom Republike Hrvatske.

Razmislite li malo bolje, shvatit ćete da je ovaj “patent” zapravo sjajan. Jer, iza naoko rudimentarne nagodbe po ključu “ja tebi, ti meni”, odnosno “mi tebi, ti nama”, krije se puno složenija trgovina. Jednom kupljeni glas nema mandatni rok trajanja od četiri godine. On obvezuje na dulje staze, zapravo sve do penzije. Jedino što kupac, dakle, ova ili ona stranka, treba učiniti jest da u pravilnim razmacima, dakle, u izbornome ritmu, svim svojim glasačima jasno stavi do znanja kako mu ne pada na pamet reformirati sustav ma koliko on bio neodrživ, skup i suicidalan.

Upravo tome svjedočimo ovih dana. Dvije najjače stranke silno se trse posvjedočiti svoju tobožnju socijalnu osjetljivost. Najlakše bi bilo stvari lomiti preko koljena, potezom pera ukidati institucije i u paketu s njima tisuće radnih mjesta, ali oni su, naravno, odgovorni i takvo što im ne pada na pamet. Prevedeno s metajezika politike na ulični hrvatski to znači otprilike sljedeće: nagodba još uvijek važi, ne morate se plašiti za svoja zaposlenja.

Neumitni rezovi

Pritom i jedni i drugi zapravo bezočno lažu. Njima je, naime, jasnije nego vama i meni da će se sljedeći mandatar vlade vrlo brzo suočiti s nekom vrstom visokoga bjelosvjetskog pokroviteljstva odnosno sudariti s modernom inačicom davne Brežnjevljeve teorije ograničenog suvereniteta. Svejedno tko će mu puhati za vratom – Međunarodni monetarni fond, Svjetska Banka, Europska komisija ili svi redom – zahtjevi će biti isti: tražit će se plimni val amputacija bez anestezije odnosno, kako se to malo mekše kaže, temeljiti redizajn javnih financija.

Stečajni upravitelji naše posrnule zemlje ispisivat će naloge, a sretni osvajači sljedećih parlamentarnih izbora će ih bespogovorno provoditi. Uostalom, sve smo to već vidjeli na primjeru zemlje s nešto većom prolaznom brzinom od naše. I grčke su političke elite dugi niz godina šakom i kapom dijelile sinekure podobnima ili barem pokornima, ne mareći što tako zemlju vode do provalije.

Kad je oglašen znak za uzbunu, usta su im bila puna milosti i solidarnosti, tamošnje viđenije političke čunke utrkivale su se u tome tko će energičnije zajamčiti biračima održavanje statusa quo. Sve do trenutka kada je zemlja prekoračila rub ponora. U akciju spašavanja tada se uključila međunarodna zajednica koja je, istinabog, sačuvala državu, ali je bez krzmanja žrtvovala na desetke i stotine tisuća ljudskih sudbina. Taj rasplet valja imati na umu dok slušamo kako nas uvjeravaju da kobnih rezova neće biti.

ivica ivanišević


Naslovnica Hrvatska