Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Suza za Excalibura

Špurtilom i ostima
Kažu da su dvije osnovne emocije u životu čovjeka ljubav i strah. Sve dobro što čovjek u životu radi uglavnom radi iz ljubavi, pa makar i prema samome sebi, dok mu većina loših, destruktivnih i malignih postupaka proizlazi isključivo iz osjećaja vlastite ugroze.

Bilo da je riječ o strahu od drugog i drugačijeg ili od nečega što uopće ne razumije, rezultat je mahom isti: čovjekova narav jako voli tuđe žrtvovanje. Usprkos tisućljećima naše civilizacije, kao da nikad nije do kraja iskorijenjen atavistički impuls ritualnog prinošenja paljenica gnjevnim bogovima.

Katkad se, dapače, čini kao da se nismo ni koraka odmaknuli od onih nemilih scena što ih je Mel Gibson oživio u filmu Apocalipto, kad su vračevi drevnih Maya odsječenim glavama slabijih hranili gnjev moćnoga Kukulcana. Svaka krizna situacija, znate i sami, Kukulcana čini jako nervoznim i gladnim.

Psi su uzvišena bića


Bilo da je riječ o proleterskoj revoluciji kad ga se hrani progonom kulaka, ili o ekonomskoj recesiji kad najviše voli papati korisnike državnoga proračuna, vjerovanje da će svijet postati sretnije mjesto čim se eliminira dežurne remetilačke faktore uvijek spontano zadominira ruljom i nezadrživo izroni iz srca ljudske tame.

Jedna od stereotipnijih situacija za brzo smrkavanje i odustajanje od svakoga humanizma jesu i potencijalne smrtonosne epidemije.

Bilo da je riječ o svinjskoj gripi, ptičjoj gripi ili kakvoj sličnoj boleštini na strahu od koje svjetske farmaceutske kompanije ubiru vrtoglave profite, već smo se navikli na brojne scene životinjskoga genocida s ciljem uzvišene prevencije. Najsvježiji slučaj, međutim, nije od takvih: ovdje se radi o primarno ljudskoj bolesti u ime koje je ubijen jedan posve nedužan pas.

Riječ je o Excaliburu, 12-godišnjem mješancu labradora španjolske medicinske sestre Marie Terese Romero Ramos koja se njegujući u bolnici svećenika oboljelog u Africi nedavno također zarazila virusom ebole.

Usprkos apelima bolesne žene i njezina supruga, peticiji koju je potpisalo pola milijuna ljudi te unatoč činjenici da pas nije mogao biti zaražen niti je bio prijenosnik opake bolesti, španjolske vlasti ipak su ga dale preventivno uspavati.

Vjerojatno je to bilo podsvjesno motivirano željom da se brzo i zauvijek uspava njegova gazdarica i time otkloni svaki rizik od daljnjeg širenja zaraze, ali – kao što znamo – eutanazija bolesnih ljudi nije baš zakonita, a niti politički korektna. Excalibur je tako ni kriv ni dužan platio glavom još jednu provalu ljudskoga straha za vlastitu bijednu kožu.

Hoće li njegova vlasnica preživjeti, još nije poznato, ali brutalna eliminacija dugogodišnjeg kućnog ljubimca sigurno joj nije popravila izglede, prikrativši je za glavu što joj je puna razumijevanja ležala u krilu. Tko nije imao psa u kući i tko ne zna kakva se veza s godinama zna izgraditi između ljudi i ovih uzvišenih bića, ne može ni izdaleka naslutiti njezinu dubinu, narav i razmjere.

Psi su jedina živa vrsta čija je isključiva svrha usrećivanje čovjeka, a on im nerijetko uzvraća surovošću, ignorancijom, maltretiranjem i bezrazložnim napuštanjem. Nemali broj pasa ima tu nesreću da ih u životu dopadnu dvonošci puno nižega stupnja duhovnoga razvoja koji niti od njih – akademika vjernosti i požrtvovnosti - nisu u stanju ama baš ništa naučiti o ljubavi, davanju ili praštanju.

Baš zato što ne znaju položiti pravosudni ispit ili pripremiti uvjerljiv politički traktat za izlazak iz krize, oni biološki nisu sposobni manipulirati: svoju iskrenu privrženost hrabro iskazuju tek srcem, lavežom i djelima.

Rijetki su ljudi na ovome svijetu zapravo dostojni pasa, i zato je tužna svaka priča kad se upravo takve ljude i pse bezrazložno razdvoji. A ako su epidemiolozi prvoj osobi oboljeloj od ebole u Europi odlučili pomoći tako što su je nasilno lišili najdražeg i najnesebičnijeg prijatelja, jedini ispravan zaključak ove priče bio bi da svijetu uz takve zaštitnike ebola zapravo nije ni potrebna.

Neka su ti zeleni vječni proplanci, Exalibure, četveronožni viteže. Onima što su ti presudili želim dug život i nemirne snove, premda tvojega lajanja nisu dostojni čuti.

Otišla je i Marija

Prošloga je ponedjeljka na Jadranskoj magistrali pored Selca vozeći motocikl poginula 28-godišnja Marija Berković. Bila je državna prvakinja u endurance jahanju, svojevrsnom maratonu za konje i ljude, no puno važniji bio je njezin nesebični rad sa životinjama u Dolini konja, istarskome ranču u blizini Huma koji je sama samcata osnovala.

Brinula se o 30-ak konja, o desecima pasa, mačaka, vjeverica, ježeva, o svemu toplom i krznatom što se može zagrliti i spasiti. Marija je živjela za životinje i za njih imala bezgraničnu ljubav. Ono što je za ljudsku vrstu tragedija poput ebole, u životinjskoj galaksiji predstavlja smrt ovakvih nesebičnih ljudi. S jednom bitnom razlikom: svoju tugu i strah od budućnosti ove životinje nikad neće pokušati odagnati ničijom eliminacijom.

DAVOR KRILE

Naslovnica Hrvatska