Novosti Hrvatska

teške optužnice protiv odbjeglog generala koradea i njegove prve žrtve i prijatelja Petrića

Mirjana Vidović: Petriš i Korade nikada nisu odgovarali za ubojstvo moga sina Gorana

teške optužnice protiv odbjeglog generala koradea i njegove prve žrtve i prijatelja Petrića

Mirjana vidović sa slikom sina Gorana / Igor Sambolec / CROPIX
- Tražim samo pravdu, poštovanje i ispriku - drhtavim je glasom s očima punih suza počela svoju potresnu priču Osječanka Mirjana Vidović, kojoj su posljednji događaji vezani uz generala Ivana Koradea i njegovog nekadašnjeg pobočnika, danas pokojnog, Davora Petriša otvorili duboke rane, koje nosi u sebi već punih 15 godina.

Kada je 9. ožujka 2008., na 15. godišnjicu smrti svoga sina Gorana nosila cvijeće i palila svijeće na njegovu grobu u osječkoj Retfali, ni slutila nije da će samo 20-tak dana poslije četiri ubojstva u zagorskim selima, za koja se danas sumnjiči Korade, u njezinom domu ponovno otvoriti pitanje na koje nikada nije dobila odgovor: "Zašto je Goran mrtav?".

- Koliko još Gorana mora poginuti od ruku tog monstruma i njegovih ljudi? Kako mu nije zadrhtala ruka kada je pucao u 15-godišnjeg Gorana u njegovom domu? Kakav je to čovjek? - pita se danas gospođa Mirjana, čiji je sin Goran 9. ožujka 1993., tada 21-godišnji 60-postotni ratni vojni invalid Domovinskog rata u Varaždinskim toplicama poginuo od metka ispaljenog iz pištolja Davora Petriša, koji je bio u društvu Koradea.

Goran se u Varaždinskim toplicama nalazio na liječenju nakon teškog ranjavanja koje je preživio na ratištu u Bosanskoj Posavini. Bio je zapovjednik tenka, koji je u jednoj borbi pogođen, a vatra koja je izbila zahvatila je i njegovo tijelo. Nakon liječenja u Svetom Duhu prebačen je na oporavak u Varaždinske toplice.

- Bližio se kraj liječenja i trebao je ostati još mjesec dana. U noći s 8. na 9. ožujka s prijateljima je izašao u obližnju diskoteku Tonimir, gdje su bili u društvu nekih djevojaka, a tamo su se našli i, tada pukovnik, Korade te njegovi tjelohranitelji i pobočnici. Navodno je jedan od njih uznemiravao jednu od djevojaka koja je bila u društvu s mojim sinom i ostalim dečkima, pa su oni zamolili tog vojnika da joj se ispriča. No, isprika je bila u kobna, jer je taj mladić izvadio pištolj kojim je ubio Momčila Tuluma i moga sina. Ubojica se zvao Davor Petriš - kaže Mirjana Vidović.

Epilog je poznat. Petriš je za ubojstvo Momčila Tuluma dobio zatvorsku kaznu od šest godina, no za ubojstvo Gorana Vidovića nikada nije osuđen. Naime, sud je uvažio njegovu žalbu da je do Goranove smrti došlo u naguravanju te je za to trebao biti otvoren novi postupak, što se nikada nije dogodilo.

Goranu je posmrtno dodijeljen čin satnika, njegova majka je ostvarila pravo na mirovinu, no nikada joj nije priznato pravo na invalidninu, jer je Goran poginuo prije nego je doneseno konačno rješenje o invalidnosti, pa sada kada se dijele braniteljske dionice ona ima pravo samo na devet udjela, kao i svi koji su preživjeli.

Nikada nije dobila ni odgovor na pitanje zašto je Goran poginuo i tko je za to kriv. Pisala je pokojnima predsjedniku Franji Tuđmanu, ministru obrane Gojku Šušku.
- Krenula sam u potragu za istinom, no gdje god sam se obratila svi su me otepli. Susretala sam se s odgovorima poput: "sin vam nije poginuo na prvoj liniji", "nemate nikakva prava". Na kraju sam sve to prihvatila i pustila da vrijeme nosi svoje, no nikada neću prihvatiti ni oprostiti što se ime moga sina i Momčila Tuluma ne nalazi na popisu 15 tisuća žrtava Domovinskog rata na spomeniku na Mirogoju - ispresijecana glasa otvorila je dušu gospođa Mirjana, inače predsjednica osječke podružnice Udruge poginulih branitelja Domovinskog rata.

I sve bi to vjerojatno ostalo i dalje u njenom srcu, da se nisu dogodila ubojstva u hrvatskom Zagorju u kojima je ubijen i ubojica njezinog sina.

- Rane su se otvorile, počelo me gušiti. Kada sam vidjela s kakvim se epitetima govori o Petrišu i Koradeu mislila sam da ću se raspasti. Ovaj je bio ađutant, dobio je odlikovanja, ratnik, borac. Da, točno je. Ali je bio i ubojica, bio je u zatvoru. Ja znam da Petrišovu majku boli što je ostala bez sina i suosjećam s njom. Možda ni tada ne bih reagirala, da se nije pojavio onaj Sačić na televiziji i pričao o Koradeu kao romantičarskoj duši, časnom generalu, poručuje mu da su oni uz njega. A taj je Korade izričito tražio da njegovi vojnici u onu nesretnu diskoteku uđu s oružjem, što nisu smjeli. Nakon toga sam se zapitala: "Gospode Bože, jesam li ja ostala sama na ovom svijetu, jel' moguće da moj Goran nije dao nikakav doprinos za ovu državu?" Neki unutarnji glas mi je rekao da ne smijem dopustiti da ostane zaboravljeno da je on pošteno i časno branio svoju zemlju. Uznemirila me bešćutnost ovoga društva - sa suzama u očima priča gospođa Mirjana dok u ruci drži sliku svoga sina s nadom da će je pisma, jučer odaslana na adrese predsjednika Stjepana Mesića i ministrice Jadranke Kosor, napokon dovesti do odgovora koje traži.

Nikola Patković / EPEHA

Pobjega iz JNA, poginuo od ruke svojih

Sudbina se s Goranom grubo poigrala. U srpnju 1991. godine pobjegao je iz varaždinske vojarne JNA sa škorpionom i 300 metaka, koje mu je kada se u Osijeku priključio ZNG-u, kako kaže gospođa Mirjana "oduzeo jedan naš general kojemu se sada sudi za ratne zločine".
Goran je prošao ratišta oko Nuštra i Ivanovca, a teško stradao u Bosni. Na kraju mu je hrvatski vojnik oduzeo život tamo odakle je on pobjegao da bi branio Hrvatsku.
- Drži me ponos, dostojanstvo i istina. Samo tražim poštovanje mene koja sam ga odgajala da voli i ljubi svoju domovinu - jecajući je kazala Mirjana.

Jedina pomoć od pokojnog generala Červenka

Gospođa Vidović ističe da je jedini koji joj se odazvao na poziv u pomoć bio pokojni general Zvonimir Červenko.
- Osobno je nazvao i pokušao je nešto napraviti, no smrt ga je pretekla.

Naslovnica Hrvatska