Prvi put sam vidio čovjeka kako prevrće po kontejneru u Budimpešti 1995. godine. Kako se radilo o starijem gospodinu, pomislio sam da je, bacajući smeće, zabunom u škovace lansirao i neku prevažnu sitnicu poput ključeva stana ili naočala, pa sada mora rovati po smrdljivoj kaši otpadaka i nečisti.
Do večeri sam na nekoliko različitih lokacija u širemu centru grada svjedočio sličnome prizoru: kako se vremešne Peštanke i Peštani naviruju preko ruba limenih sanduka na kotačima i prevrću najlonske kese nabrekle od tereta truleži.
Skrušeno priznajem, nekoliko minuta ozbiljno sam razmišljao o mogućnosti da je Alzheimerova bolest pustila duboko korijenje u mađarskoj prijestolnici, a onda mi je konačno sinulo da tamošnji svijet ne ruje po kontejnerima zbog zaboravljivosti, ne...
Do večeri sam na nekoliko različitih lokacija u širemu centru grada svjedočio sličnome prizoru: kako se vremešne Peštanke i Peštani naviruju preko ruba limenih sanduka na kotačima i prevrću najlonske kese nabrekle od tereta truleži.
Skrušeno priznajem, nekoliko minuta ozbiljno sam razmišljao o mogućnosti da je Alzheimerova bolest pustila duboko korijenje u mađarskoj prijestolnici, a onda mi je konačno sinulo da tamošnji svijet ne ruje po kontejnerima zbog zaboravljivosti, ne...