Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Kad država glumi crkvu

 Špurtilom i ostima
Od neprijatelja su oduvijek gori samo licemjerni i lažni prijatelji. Ako vas na ulici presretne i pretuče grupa brutalnih siledžija – dok im za to vrijeme vaš najmiliji pajdo u naponu snage izdaleka maše bejzbolskom palicom – nije neka mudrost zaključiti da ste takve za društvo po mraku birali i da vam uz njih neki naročiti dušmani baš i nisu nužno potrebni.

Sudeći po tragičnim sudbinama koje sve masovnije proživljavaju, hrvatski radnici su se zadnjih godina oslanjali upravo na ovakve zaštitnike. Kleli su se u njih pred svake izbore, donosili čak i zakone deklarirane u njihovu korist, ali kad ih je god trebalo aktivno obraniti od nečije sirove samovolje, sve bi se jako brzo svelo na pozerske prijetnje zlostavljačima u stilu „Drž’te me da ih ne ubijem!“

Zadnja objava tzv. lista srama na kojima su gladnom puku servirani poslodavci koji radnicima ne isplaćuju plaće arhetipski je primjer i takve prakse i nepresušne ljubavi ove vlasti prema pravnoj državi.

Oni srama nemaju

Premda je neisplata plaća njezinom voljom već gotovo dvije godine kazneno djelo, to hrvatskoj Vladi - na čijem je čelu pravnik i svojedobno student ovjenčan rektorovom nagradom - nije baš neki naročiti razlog da represivni aparat usmjeri u pravcu njegovih evidentiranih prekršitelja. Ljudi u Banskim dvorima očito ne drže puno ni do vlastitih, a kamoli do tuđih riječi.

Puno je lakše i tehnički nekonfliktnije javno zaigrati na kartu srama onih među kojima mnogi nikakvoga srama nemaju. Kad bi bilo ikako izvedivo da se država ovim povodom optuži za kazneno djelo sramoćenja – jer, iako je riječ o istinitim podacima, njihova objava primarno je usmjerena protiv časti i ugleda pobrojenih poslodavaca – bio bi to najpravedniji finale ove socijaldemokratske šarade i demagoške poze, kao i javnih rasprava o sramoćenju kao isključivom novinarskom alatu.

Kao što vidimo, za njime vrlo rado poseže i naša politička kasta, umjesto da uvježba nabrekli državni aparat da sankcionira i prevenira negativnosti na tržištu rada.

Dok jedni, poput radnika “Konstruktora”, po deset mjeseci rintaju bez plaće na žezi i studeni prehranjujući se isključivo dobrotom nepoznatih ljudi, drugi menadžerima dijele bonuse do 300 tisuća kuna premda tvrtke koje ovi vode bilježe vrtoglave i milijunske gubitke (Ina).

Nad svima nemoćno stoji socijaldemokrat kao dirigent državnog orkestra, pravdajući se nemušto da ne raspolaže batinom, već samo skromnim štapićem svojega političkog autoriteta.

Domovina nam tako, i ne htijući, dobiva prilično jasne konture religijske institucije: ustanove što, nažalost, ne raspolaže nikakvim efikasnim sredstvom mimo „moralnoga zakona u nama i zvjezdanoga neba nad nama“ protiv imalo krupnijega društvenoga siledžije. Atrofirane mišiće na junačkoj ljevici prisiljena je povremeno vježbati na fiskaliziranim kumicama ili neovlaštenim trgovcima svetih sličica, dočim kod kapitalaca i kapitalista usrdno računa primarno na njihovu osobnu savjest (što je također prilično jasan znak vjere).

Premijer je u takvoj zemlji sve više nalik na seoskog župnika što s oltara prijekorno čita imena ljudi koji još nisu dali prilog za obnovu crkvenoga tornja, popravak ograde na groblju ili kupnju novoga zvona. Njegova je funkcija moralizatorsko-tješiteljska, on moćnima ne naređuje i on se s njima ne konfrontira.

U skladu sa scenarijem svake poštene komedije zabune u kojoj se država ponaša kao crkva, naši crkveni predstavnici zauzvrat sve češće preuzimaju prirodnu ulogu političara i državne prerogative: odlučivali bi o obrazovnim programima u javnim školama, odgađali primjenu građanskog odgoja, suspendirali pojedine zahvate u državnim bolnicama i participirali u izradi propisa o bračnim zajednicama istospolnih partnera.

Iz ovoga sociološkoga i građanskoga paradoksa postoji jasan izlaz: neka ministri i biskupi, u skladu sa svojim evidentnim nagnućima, jednostavno zamijene uloge.

Zadnji se moraju samo priviknuti na izbore, a prvi dobro naučiti biblijsko načelo da se grijeh, osim riječju i djelom, i te kako može počiniti i propustom.

Ima još tema za liste srama

No, ni u slučaju da se sve nastavi po starom, nipošto nam neće biti dosadno. Državne tendencije k objavama lista srama jamče nam uzbudljiv i dinamičan sustav u kojemu možemo očekivati sve manje svrhovitog penalizacijskog, pravosudnog i isljedničkog angažmana, uz sve više pedagoških i autokorektivnih iskoraka.

Ideja se nakon liste srama sebičnih poduzetnika već spontano grana u mnoge raskošne krakove: lista srama onih što ne vraćaju kredite, lista srama pljačkaša banaka, lista srama pedofila, lista srama brutalnih ubojica...
Tko zna, ako već dosad nije ništa upalilo, možda upravo ovo postane uvod u odlučan reformski korak ka smanjenju obujma administrativnog aparata. Cinički rečeno: budemo li se svi solidarno i u dovoljnoj mjeri sramili, možda nam država u doglednoj budućnosti neće biti ovako beskorisna, a skupa.

Davor Krile

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last