Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Pepermint boysi udaraju ritam

Špurtilom i ostima
Kažu da svaki prostor ima svoju unutrašnju magiju, a neki opravdano vjeruju i kako zidovi pamte. Ne strepe uzalud ljudi da im duhovi šetaju po tavanima, da podrumi kriju traume davnih stanovnika, da krovne grede i armaturne mreže upijaju energiju, pamet, glupost, zavist, nesreću ili zlobu što je nekad ispunjavala određeno zdanje.

Da nije ovih opravdanih sumnji, davno bi bankrotiralo barem pola Hollywooda, a izdavači tiskanih horora sakupljali bi plastične boce.

Rašljari bi svojim drvenim palicama čačkali uši, razni šamani i eksperti feng-shuija škakljali bi paprike da brže rastu, a pod ozbiljnu sumnju bio bi pomalo doveden i dobri stari kršćanski običaj blagoslova kuća koje se također kadi tamjanom i škropi svetom vodom radi čišćenja od povijesne memorije i zlih sila. Postoje, istinabog, okorjeli skeptici koji u ništa od ovoga ne vjeruju samo zato što nikad u stupicu za miša nisu uhvatili Caspera ili kakvog goreg kućnog duha.

Džabe im stoljeća pučke predaje, džabe im slavenska mitologija, džabe im Svarožić, Domovoj, Tinto, Kikimora, Banik. Džabe im i najnovija znanstvena istraživanja koja su nedvojbeno dokazala tzv. genetsko pamćenje, pa ako su vaše pastirske pretke nekad grizle zmije otrovnice vi danas panično bježite i od gušterice. Kad tako dobro transgeneracijski pamti ljudska DNK, zašto jednako ne bi pamtili i zidovi?

Injoranti na sve ove argumente okreću glavu u stranu kao apostol Toma na rane Gospodinove. Ne daju se razumu i kad god zakoraknu u neki stan, u neki kafić, u neko zdanje – maksimalno su uvjereni da čitav svijet od njih počinje i da je svaki prostor prije njihova prisustva prazna i neispisana ploča.

Društvena paradigma

Ovaj malo dulji uvod zapravo je samo elaboracija moje unutrašnje brige što me kopka već dulje vrijeme. Njezina narav je prosječnom konzumentu zbivanja na političkoj sceni posve nedohvatljiva, ali je zato manje-više svima dobro poznata markacija što je obilježila našu aktualnu epohu. Klubu je ime Pepermint, nalazi se u zagrebačkoj Ilici na broju 24 i postao je slavan kao društvena paradigma po disco-susretima premijera Zorana Milanovića i njegovih najbližih frendova, vlasnika Atlantic Grupe Emila Tedeschija i guvernera HNB-a Borisa Vujčića.

Ovaj trojac, uvjereni su mnogi, zajednički kormilari mnogim aspektima naše stvarnosti. Po uzoru na nekadašnje dečke iz Hennessyja (kako se kolokvijalno nazivalo tehnomenadžersku struju HDZ-a iz jednog zagrebačkog kafića) prozvani su ovi današnji neformalni dizajneri života u Hrvata Pepermint boysima.

Kuloari im pripisuju autorstvo nad mnogim odlukama i politikama, od poreznih udara na kumice i porezne defanzive od nekretnina pa sve do smjene Slavka Linića. Dežurni zajedljivci već su pohitali i aktualnu rekonstrukciju Vlade proglasiti “pepermint revolucijom”. Zadnja atribucija logički baš i ne drži vodu jer kakva je to pepermint revolucija i rekonstrukcija Vlade u kojoj jedan od trojice pepermint dječaka uporno odbija aktivno sudjelovati?

Opravdano se, doduše, i zapitati kakav je to premijerov frend što mu se ne da pomoći prijatelju i zakratko napustiti fotelju s plaćom od 35 tisuća kuna i raskošnim brojem dnevnica za putovanja oko svijeta, ali to je već neka druga urbana priča. Moja priča odnosi se na fatalnu etažu po kojoj se trenutna administracija ne zove socijaldemokratskom, već pepermint Vladom.

Dosezi demokracije

Tu, naime, gdje Zoran i Boris rado dokazuju kako i uspješni vole slaviti Božić i gdje Emil rado nastupa u ulozi DJ-a, gotovo puno desetljeće bilo je smješteno zagrebačko dopisništvo Slobodne Dalmacije. Ako prostori doista raspolažu autonomnim pamćenjem, teško je nekome tko je tu davno radio danas ne osjetiti potmulu krivnju.

Jesmo li budući disko još onda opteretili kakvom lošom karmom?Kakvu smo to autističnu i ispraznu šminkersku energiju ugradili u tamošnje zidove? Nismo li i mi iz Slobodne aktivno pridonijeli da nas danas sve skupa stigne Pepermintova kletva?

Da Miroslav Krleža piše povijest adrese u Ilici 24, jedan od uvodnih pasusa zacijelo bi mu glasio: tamo gdje su se nekad kotile medvjedice u prašumskim brlozima i novinarske horde udarale ritam svijetu Unisovim portabl-makinjetama, danas se uzdiže zdanje najmodernijeg europskog plesnog kluba u kojemu tri ključna čovjeka u državi udaraju ritam kamatne politike, izmjena zakona o radu i sve nasušnijih outsourcinga.

Od njih trojice, samo je jedan izabran od građana, što svjedoči o krajnje praktičnim dosezima suvremene demokracije.

A da mi je netko prije 15 godina rekao, dok smo iza tih istih prozora promatrali kako Ilicom promiče sanduk s mrtvim tijelom prvog hrvatskog predsjednika na topovskom lafetu: tu gdje vi sad stojite, u sumraku jedne hadezeovske epohe, razmjerno brzo će se ponosno grliti socijalna demokracija, bankarski interesi i krupni kapital – ne bih mu vjerovao.

Ne bih mu vjerovao ni da će mnogi esdepeovci 2014. godine Orah Mirele Holy od milja nazivati El Shatt, jasno aludirajući na izbjeglički kamp iz kojeg će se jednoga dana vratiti kući kad se okonča okupacija.

Kad je čovjek mlad sklon je vjerovati u pravocrtnu progresiju i zanemariti ciklična kretanja. Ako ga u međuvremenu ne ubije, život ga, međutim, nauči da se riječ choice danas u Hrvatskoj rimuje skoro pa samo s pepermint boys. I pepermint je tu, zapravo, krajnje nevažan: najvažnije je da su dečki tatini.

Davor Krile

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last