Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Muževnost u kauču i gay povorci

Jučer, danas, malo sutra

Foto: Paun PAUNOVIĆ / CROPIX

Na moj deseti rođendan, prije četrdeset godina, na Svetog Antu (po kojemu se zovem Ivica), utakmicom između Brazila i Jugoslavije počelo je Svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj. Igralo se popodne, a ja sam prijenos pratio u zamračenom tinelu, iza zatvorenih škura, jer su, pretpostavljam, već bile počele pasje vrućine, a i nisam htio da mi raster crno-bijele televizijske slike – posredovane primitivnom antenom od duguljaste letve na kojoj je bila priheftana žica – pokvari bljesak sunca.

Bio sam čak i nervozniji od prosječnoga navijača. Naime, zbog te prevažne utakmice moja je rođendanska proslava “kasnila u polasku”: čekalo se da švicarski sudac Rudolf Scheurer odsvira kraj, pa da me rodbina obraduje posjetom i – još važnije! – poklonima.

Tih devedeset minuta trajali su mi barem dvostruko dulje: što zbog jalove igre zaključene bez golova, što zbog moje nestrpljivosti da konačno provjerim zaslužuju li moji najdraži da ih i dalje tako zovem ili će pak neki među njima igračkama pretpostaviti nešto praktično i korisno poput pidžame ili papuča.

S puno više koncentracije pratio sam drugi nastup naše reprezentacije, u kojemu su Miljanićevi puleni demolirali Zair s ponižavajućih devet prema nula. Utakmica me se toliko dojmila da sam potom dugi niz godina bio kadar naizust izrecitirati prvi sastav kongoanskih mučenika, podanika Mobutua Sese Seka: Kazadi, Mwepu, Mukombo, Buhonga, Lobilo, Kilasu, Kembo, Mana, N’daye, Kidumu i Kakoko. Do danas su mi sva ta gospoda, s iznimkom Kemba i Kakoka, uspješno isparila iz glave, pa sam momčad rekonstruirao ljubaznošću Googlea.

Čuđenje umjesto uzbuđenja

No, još uvijek mi ne treba nikakav elektronički šalabahter da bih vam predstavio talijansku izabranu vrstu, onako kako su bili poredani u albumu samoljepivih sličica “Mundijal u karikaturi”: Zoff, Morini, Burgnich, Benetti, Causio, Spinosi, Facchetti, Mazzola, Chinaglia, Rivera, Riva.

Četrdeset godina minus jedan dan kasnije, s budističkim ću mirom sjesti pred televizor i gledati otvorenje Svjetskog prvenstva. Sport mi već odavno ne može raspaliti strasti, a rođendane je u mojim godinama neumjesno slaviti, uputnije ih je komemorirati. Osim toga, sva draž neizvjesnosti nepovratno je izgubljena, jer nikakvim igračkama ne mogu se više nadati, već godinama gibiraju me samo pidžame i papuče.

Umjesto uzbuđenja, preostat će mi tek čuđenje. Recimo, nad našim sportskim novinarima koji već mjesecima ne prestaju tupiti o njemačkome mentalitetu hrvatskog izbornika, kao da je naš Niko Kovač zapravo Nikolaus Von Schmied, izdanak stare pruske loze, kojemu je čak i čukunbaba bila prva časnica palube na jednom od brodova iz flote Kriegsmarine. Ne treba nimalo sumnjati kako će se teorija o njegovu germanskom uzemljenju i profilu svakim novim danom samo dodatno podebljavati.

Tlapnje o Kovačevu “nijemstvu” naglo će utihnuti tek ako se naši, ne daj bože, debelo osramote. Nogometni skolastičari tada će hladno zaključiti kako je herr Nikki zapravo Niko i Ništa.

Znojni ljepotani

S jednakim čuđenjem nastavit ću pratiti reklamnu kampanju koja od zore do duboko u noć vabi Hrvate da kupe televizore. Kao da se polovica stanovnika ove zemlje još naviruje u izlog “Name”, gdje se ponosno koči jedina takva sprava u cijeloj državi, naši oglašivači neumorno gude istu pjesmu. Pa valjda smo i prije ovog Mundijala odgledali poneku utakmicu u vlastitu dnevnom boravku?! Ili ipak nismo?!

Od ove kampanje više me zapanjuje samo ona koju raspaljuje pivarska industrija. Za moj njegovani heteroseksualni ukus, reklame u kojima se muška partijanja uz pivo i nogomet predstavljaju kao najljepši mogući provodi, malo su odveć “gayolike”. Što ću kad sam duboko uvjeren kako od stiskanja uz trojicu žednih prijatelja na jednome kauču, zagledan u dvadeset i dva skladno građena mladića u vrućim hlačicama, koji trčkaraju na ekranu, postoje i neka kudikamo zabavnija druženja.

Nije li to u najmanju ruku bizarno: u zemlji u kojoj homofobija cvate kao ambrozija, pola marketinških minuta posreduje nam sliku svijeta iz erotske ognjice pripadnika gay zajednice. Mogli bismo otići čak i korak dalje, pa kazati kako u masi onih koji se mršte na sam spomen splitske Parade ponosa, većina zapravo žudi za večerima koje bi rado proveli u društvu velikih prijatelja i malih piva, daleko od nesnosnih ženetina, uz televizijsku sliku blistave rezolucije, kojom paradiraju znojni ljepotani.

Tko je poslije svega muževniji – prkosni gayevi koji stupaju u povorci ili pak strejt mačisti nježno stisnuti na kauču – procijenite sami.

                                                                                                                                                         ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska