Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Sukob na nikad kilavijoj ljevici

Špurtilom i ostima
Stanko Lasić svojedobno je napisao slavno djelo o čuvenom sukobu na književnoj ljevici. Bila je to kultna knjiga jedne epohe, s Krležom kao glavnim junakom predratne intelektualne fertutme u kojoj se posvađao s mnogim partijskim dogmatima protiveći se ideološki kanoniziranoj literaturi u službi proleterske revolucije. Prošlo je od tada puno Bajrama, promijenio se stoput naš reljef, svemir i politička konfiguracija.

Romantiku represivnog idealizma odmijenila je pragmatika političkog idiotizma. Umjesto sukobima na književnoj, danas svjedočimo slavnom sukobu na kilavoj ljevici: hoće li Milanović izbaciti Linića, kome će se prikloniti viđeniji dužnosnici stranke, ima li Vlada šanse opstati u ovome sastavu do kraja mandata ili će, nedaobog, maestralni Hajdaš Dončić i virtuozni Gordan Maras morati prije vremena na burzu? Nacija drhti kao list na vjetru.

Makar se na prvi pogled čini kako između davnog sukoba na književnoj i suvremenog sukoba na kilavoj ljevici nema ama baš nikakvih dodirnih spona, temeljni motiv procesa je donekle isti: riječ je o razmahaloj dogmatskoj svijesti u redovima partije kojoj nema tko u lice istresti kakvu modernu, situaciji prilagođenu verziju Dijalektičkog antibarbarusa.

Ovdje, naravno, nije riječ samo o Slavku Liniću niti on sa svojim kontroverznim tajkunskoljubnim habitusom može biti vjerodostojan reprezentant slobodoumne i pravdoljubive žrtve. Nije se Linić zadnjih godina dobro razumio i družio s fiskaliziranim kotlokrpama i kumicama s placa, nego s Damirom Vrhovnikom, Robertom Ježićem, Jozom Kalemom i Brankom Šegonom.

Linić je o prljavom rublju partijskog vođe, šogorici, malignim utjecajima premijerova brata na porezne i kreditne procese te velikim socijaldemokratskim idejama i malim biskvitima progovorio tek nakon što mu je izmaknuta utjecajna fotelja i nakon što je službeno oglašen kraj miroljubive aktivne koegzistencije, prestanak “ne diram te - ne diraš me“ politike i dogovorne eksploatacije čovjeka po čovjeku.

Kako opravdati poraz

Njegove optužbe na premijerov račun su teške, ali nisu etički čiste, što nimalo ne umanjuje potrebu da se temeljito istraže. Kakav god bio rezultat tih istraga, Linić ipak ne može biti moralni pobjednik ovoga dvoboja jer je sam predugo šetao modnom pistom političkoga kompromiserstva i metodološkoga staljinizma.

Još je, međutim, po čitavo društvo u ovom nadmetanju dugoročno pogubnija Milanovićeva apsolutna pobjeda: ona će označiti trijumf demokratske prijetvornosti, oholosti bez pokrića, malignoga egocentrizma i patološkoga straha od tuđih ideja i unutarstranačke konkurencije.

Bit će to Pirova pobjeda indolencije prema željama i potrebama građana te despotske i podmukle zlobe prema svim hipotetskim i stvarnim suparnicima: od Željke Antunović i Ljube Jurčića do današnjih dana. Bit će to pobjeda kritike Tonina Picule kao “najljenijeg SDP-ova zastupnika” od strane onoga kojemu su, ne tako davno, svaki boravak u saborskim klupama opravdano priječile bolne prepone; bit će to veseli roj crnih podguznih muha oko uveloga plastičnoga cvijeta i pobjeda raskošne socijaldemokratske vizije o osiguranim plaćama za još godinu i pol mandata.

Izgubljene iduće izbore od po mnogim elementima puno jezovitijeg HDZ-a Milanović će sa suradnicima ionako nastojati rutinski opravdati emocionalnom nestabilnošću lijevog biračkog tijela, navlas onako kao što ovih dana predbacuje esdepeovskoj bazi da se brzo zaljubljuje u njemu konkurentske likove.

Izbacite ih obojicu!

Erotski san ovoga deklariranog liberala i kalvinista za kormilom socijaldemokrata, nije tajna, disciplinirani je i nekritički raspoloženi birački korpus desnice, onaj koji se napaja lažnim patriotizmom i kojim se ravna kao vojskom: elektorat što na najvišoj, gotovo pa metafizičkoj razini puno više od konkretnih učinaka vlasti na svojoj koži strastveno poštuje čvrstu ruku.

Zato uoči epohalne sjednice Glavnog odbora SDP-a u subotu tugaljivom partijskom klanu predlažem kompromisno, ali pravedno rješenje: o istom trošku izbacite iz stranke Slavka Linića i smijenite s njezina čela Zorana Milanovića.

Prvoga zbog sebe, drugoga zbog nas građana, a može i obrnuto. Pokažite naciji da i u najtragičnijim okolnostima postoji racionalan i častan izlaz, pa makar se svodio na seppuku: demonstrirajte da ste barem kapacitirani za utopiju – kad već niste za djela – ali u nju ne ubrajamo želju da još godinu dana imate službenu limuzinu i vozača.
Uza sve izrečeno, jedan jedini - ali epohalno veliki uspjeh - ne smije se na odlasku prešutjeti Zoranu Milanoviću, desio se on sad ili naknadno.

Možda je premijer na svim drugim frontovima podbacio, ali je ipak maestralno srušio uvriježeni politički kalendar u Hrvata po kojem HDZ uglavnom krade te upropaštava i zadužuje zemlju, a SDP s partnerima je potom diže iz pepela, sanira državnu blagajnu, pokreće infrastrukturne projekte i gradi autoceste. Poremetivši tu ustaljenu klackalicu domovinske nepravde istim metodama kojima je Galileo iz Maloga mista svojedobno rušio kapitalizam – svojim neradom - Milanović je možda napravio mali korak za SDP, ali jako veliki za hadezeovske radne navike.

Bit će zanimljivo gledati Karamarka i kolege u budućoj ulozi kojoj ne pomažu isprazni ideološki ratovi i za koju ih nikad nitko nije pripremao.

Davor Krile

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last