Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Ekumensko evanđelje po Luki Modriću

Jučer, danas, malo sutra
Postoje barem tri osobe kojima bi vrijedilo pripisati ozbiljne zasluge za relaksaciju hrvatsko-srpskih odnosa u poratnim godinama. Radi se o gospodi savršeno neusporedivih biografija, koja dijele malo što: različitih su godina, obrazovanja, zanimanja, svjetonazora, moralnog profila, ugleda, popularnosti... čak i kazneno-pravnog statusa.

Kronološki gledano, prvi zaslužnik te vrste je Ivo Sanader. On, naravno, nije bio ni prvi ni posljednji uglednik s naše političke scene koji je na božićnom domjenku u režiji srpske zajednice izgovorio “Hristos se rodi”, ali je ta čestitka zazvonila jače nego ijedna prije i poslije nje.

Ona, naime, nije stigla iz usta osobe do tada već dokazane ekumenske i multi-kulti orijentacije. Izgovorio ju je čovjek s reputacijom tvrdokornog nacionalista koji je prije toga, recimo prilikom pučističkoga mitinga na Rivi, znao vrlo uspješno utjerivati strah u manjinske kosti.

Kada se netko takav, makar i s figom u džepu, “preobratio” te izgovorio čestitku, bio je to znak stotinama njegovih epigona i poslušnika da se smekšaju i prestroje na civilizirani kolosijek.

Drugi veliki simbolički potez na sličnome tragu, ali s još snažnijim utjecajem u najširoj javnosti, izveo je general Ante Gotovina nakon izricanja oslobađajuće presude i povratka u domovinu. Čovjek u kojemu su mnogi razabirali ujedinitelja svih desno raspoloženih političkih snaga i novoga nacionalnog lidera, prvom ih je izjavom uspio razočarati.

Od ratnika do mirotvorca

Bez krzmanja otklonio je svaku mogućnost političkog angažmana ističući važnost prevladavanja prošlosti i okretanja izazovima budućnosti, a sve u duhu zajedništva. Ma koliko rezolutan bio, Gotovina ipak nije uspio već prvim javnim istupom uvjeriti javnost kako ga povučeni obiteljski život i ribarstvo zanimaju kudikamo više od politikantstva.

Novinari su ga, od prigode do prigode, nastavili salijetati – što, hvala na pitanju, i danas čine – varirajući vazda isto pitanje: hoće li se konačno uključiti u igre moći. On je, međutim, ostao dosljedan zagovoru potrebe da se sva traumatična pitanja iz prošlosti stave u povijesni škafetin, a njega pusti na miru da uživa u onome što voli.
Čovjek s reputacijom ratnika bez premca tako se preobrazio u najvećega regionalnog mirotvorca.

Treća velika gesta zbila se daleko od ovih prostora kontaminiranih međunacionalnim trvenjima i nepovjerenjem, na glamuroznoj lisabonskoj pozornici, nekoliko minuta nakon što su osvajačima Champions lige podijeljene zlatne kolajne.

U blic-razgovoru za Hrvatsku televiziju, nakon što je kratko prokomentirao utakmicu i povijesni uspjeh svoga kluba, Luka Modrić zamolio je reportera Dragu Ćosića da mu dopusti kazati još nešto. Naime, posvetiti veliku pobjedu svojoj obitelji, prvome nogometnom učitelju, ali i svima stradalima od poplava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te – Srbiji.

Na prvi pogled radilo se “tek” o lijepoj gesti dobro odgojena mladića koji ni u trenucima najvećega uspjeha u karijeri ne zaboravlja ne samo na svoje bližnje, nego na i ljude unesrećene katastrofom kakva se ne pamti.
Da je te riječi izustilo čeljade malo drukčije biografije, doživjeli bismo ih kao izraz gole kurtoazije i zaboravili već sljedećega jutra.

No Lukin životopis daleko je od CV-a kakvima se mogu podičiti ostale vedete svjetskoga nogometa. U šestoj godini ostao je bez doma i djeda kojega je ubila četnička paravojska. Odrastao je u izbjeglištvu, u hotelskoj sobici, okružen mukama stotina nesretnika čije su kuće poharane, a zavičaj otet.

Ime i etos evanđelista

Ako itko, on bi imao sve razloge ovoga svijeta kazati da mu je djetinjstvo ukradeno. I to ne od strane nepoznatog počinitelja. Takvo traumatično iskustvo, pa još proživljeno u nježnim, formativnim godina, idealan je lijepak za mržnju.

Onima koji poslije svega izrastu u dešperatne osobe, ispunjene gorčinom i prezirom, teško je prigovarati što su se pretvorili u uskogrudne, isključive i zatrovane ljude.

Modrić je, međutim, stasao u velikog igrača i još većeg čovjeka čija sposobnost suosjećanja obilato nadmašuje sve vrline što ih ima kao nogometaš svjetskoga kalibra: sve njegove genijalne paseve, driblinge, centaršuteve...

Gesta mladića s imenom, ali bome i etosom evanđelista, još i više raznježuje kada znamo da su nam posljednjih mjeseci iz nogometnoga miljea stizali sasvim oprečni primjeri: prave orgije raspirivanja mržnje pod providnom krinkom manifestacija domoljublja, u kojima dobar dio našeg loptačkog establishmenta ne vidi ništa ni neumjesno, a kamoli iz korijena zazorno.

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska