Novosti Hrvatska

Špurtilom i ostima

Davor Krile: Velike stranke i kolektivna regresija

Špurtilom i ostima
Nema tome tako davno, nepunih 25 godina, da je glavnu političku snagu zemlje mučio kronični nedostatak hrabrosti.

U ta davna doba bolest se nazivala hrvatskom šutnjom, a manifestirala se u upornome zatvaranju očiju pred činjenicom da se kolektivno srlja u sigurnu katastrofu. Tempo toga sunovrata diktirao je Slobodan Milošević, a brojni njegovi partijski neistomišljenici, naročito oni s hrvatske strane, dozlaboga su taktizirali i oklijevali navrijeme mu stati na rep.

Tek nakon što je u antibirokratskom zamahu posmicao nelojalna partijska rukovodstva u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu, instalirajući na njihova mjesta poslušne krpene lutke poput Sejde Bajramovića ili Momira Bulatovića, hrvatskim je komunistima postalo jasno da bi i njima mogao doći glave destruktivni politički sindrom pod službenom egidom “mladosti, pameti i ljepote“, čiji su moderni manekeni ministri poput Marasa, Zmajlovića ili Hajdaš Dončića.

Uslijedio je povijesni razlaz na izvanrednom 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, kad su hrvatski komunisti predvođeni Ivicom Račanom, a slijedeći slovenske kolege Milana Kučana i uplakanu Sonju Lokar, konačno učinili ono što su pred vlastitim građanima odavno bili dužni.

Njihovi zakašnjeli refleksi i odsudni manjak stava itekako su, međutim, pridonijeli naknadnome izbornome porazu. Sve ostalo je povijest, ali i zdjela iz koje svi mi današnju puru kusamo.

Naravno da izravna analogija između 14. Kongresa SKJ s aktualnim zbivanjima u SDP-u nije moguća bez nategnute ironije i karikaturalnog odmaka: niti je približna karakterologija glavnih likova, niti astrološki raspored političkih planeta, da ne govorimo o tome koliko se u međuvremenu promijenila čitava galaksija.

Isto je, međutim, njihovo fatalno samozavaravanje kako u politici nije presudno važan tajming i kako prema političkom kalendaru ima još dovoljno vremena za uživanje. Već gotovo 50 posto birača vapi za hitnim prijevremenim izborima, nezadovoljstvo građana ekonomskim trenutkom kulminira, katastrofalni HDZ po svim anketama prelazi rejting SDP-a, a socijaldemokraciju u politici Iblerova trga iznimno teško pronalaze čak i članovi obitelji najaktivnijih dužnosnika.

Po svim parametrima je krajnji čas za SDP-ov scenarij Gordona Browna i promjenu kapetana broda za vrijeme plovidbe (ili na početku potonuća), makar se Milanovićeva jedina sličnost sa Slobodanom Miloševićem može naslutiti tek u oštroj metli kojom se redom obračunava s potencijalnim oponentima.

Isplakane idealističke suze

U toj stranci, međutim, kao da su sve idealističke suze davno isplakane, a alternative usput pogubljene: dominira gola pragma sinekure i opstanka, suha logika manifestne lojalnosti, surova realnost izbornih lista koje kreira čvrsta ruka jednog jedinog čovjeka u navodno reformiranoj partiji. Ona se, kao što je poznato, ne da pretjerano omesti ni nečijim stručnim referencama, ni ugledom među građanima, a niti opipljivim radnim učincima.

Takav vrijednosni i mentalni sklop nije u stanju održavati civilizacijski komunikacijski nivo i argumentirano raspravljati niti s nominalnim političkim istomišljenicima, a kamoli uspostavljati nadideologijski društveni dijalog i graditi prijeko potrebne mostove u recesijom i posvemašnjom krizom rastočenoj zemlji.

Upravo zbog prešućivanja ove dimenzije kreativnih kapaciteta svojega vođe, čiji je refleks sve bremenitija stvarnost koju građani nose na plećima, SDP predano njeguje onu istu filozofiju noja otprije četvrt stoljeća, nadajući se da će svijet sam po sebi biti ljepši kad iz šarenoga dužnosničkog pijeska jednoga izbornoga jutra podignu glavu.

Naravno da političke organizacije nikad ne treba žaliti, jer sve apsolutno zaslužuju sudbinu koju same sebi i svima nama skroje. Primarno treba žaliti sve one dosad prijeđene putove, uloženi trud nekih davno sagorjelih entuzijasta, silnu kreativnu energiju i usahle potencijale koje su svojim taštinama, sljepilom i egocentrizmom protjerali ili ostavili bez kisika svi ovdašnji politički idioti.

Tužno je gledati HDZ koji bi iznova reducirao građanske slobode, nametao nacionalizam kao dominantnu ideologiju u ujedinjenoj Europi, zloupotrebljavao represivni aparat, krotio neposlušne medije i veličao Franju Tuđmana i Gojka Šuška kao ultimativne političke genije.

Jednako tužno je gledati i SDP kojemu iznova nedostaje hrabrosti za neminovne i pravodobne odluke, temeljene na elementarnoj ljudskoj savjesti i odgovornosti prema onima koji su ih izabrali i čijim životima bahato i nesućutno gospodare.

Oba ova procesa u dvije naše najveće stranke svjedoče o dubokim razlozima naše kolektivne regresije i potvrđuju nas kao zemlju bez stvarne društvene memorije i čvrstog evolucijskog oslonca: kao da ni iz jednog aspekta novije povijesti i ni iz jedne strukturne pogreške baš ništa nismo u stanju naučiti.

Kao da su politički mentaliteti u tkiva naših najvećih stranaka ukorijenjeni zauvijek, poput fatalnoga DNA zapisa.

 davor krile

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last