Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Veliko trgovište na kraju grada

Jučer, danas, malo sutra

Prezirete li samu pomisao na poslijepodne ili večer potrošenu u nekom šoping-centru ilitiga shopping mallu, na puste sate zdrobljene u usiljenom maršu od izloga do izloga, gurajući prekrcana kolica ili tegleći kao marva vreće brendiranih krpetina?

Ako pripadate toj manjini, zacijelo biste htjeli znati ime barabe koja nas je zadužila trapljenjem u katedralama konzumerizma, tek toliko da mu se, od prilike do prilike, možete spomenuti majke.
Suprotno raširenom uvjerenju, potrošačke rajeve nije patentiralo čeljade anglosaksonskoga podrijetla i protestantske vjere, tipični američki poduzetnik s petljom i vizijom.

Krivac je, naime, rođen u židovskoj obitelji u Austriji kao Viktor David Grünbaum.
Nakon što je njegovu domovinu anektirao Hitler, pobjegao je u Sjedinjene Države gdje je pod novim imenom, Victor Gruen, nastavio zidati karijeru arhitekta. I to vrlo uspješno.

Već 1956. predstavio je monumentalni projekt kompleksa u Minnesoti, koji je sličio pravome gradu: pod istim krovom trebale su se naći stotine trgovina, ali i mnoge institucije, odnosno sadržaji koji humaniziraju život neke zajednice: bolnica, škole, parkovi, umjetna jezera...

Pogađate, projekt je realiziran samo djelomično – dućani su dobili zeleno svjetlo, a sve ostale sastavnice ambicioznog pothvata stavljene su na čekanje do nekih boljih vremena koja, naravno, nikada nisu došla.

Napušteni centri

Novootvoreno potrošačko zabavište počelo je, međutim, mlatiti takve pare da se recept uskoro proširio prvo diljem Amerike, a potom i de facto cijelim svijetom.

Sâm Gruen, odnosno njegov prestižni arhitektonski ured, potpisao je ravno pedeset sličnih monstr-mallova samo u SAD-u. Uvjerenjem socijalist, u starosti se uporno branio kako je njegova izvorna ideja izgradnje samodostatnih i kultiviranih zajednica doživjela brutalnu reviziju.

“Odbijam plaćati alimentaciju za razvoj toga kopileta”, gorko je poručio na jednoj konferenciji u Londonu 1978.
No zašto vas uopće tupim s paradoksalnom pričom o kapitalističkim hramovima čiji je glavni projektant bio gorljivi socijalist? Poticaj za ovaj izlet u daleku prošlost ponudio mi je BBC-jev portal na kojemu je nekidan publiciran zanimljiv članak o sudbini šoping-centara u Americi.

Sve do sredine devedesetih oni su građeni po zastrašujućoj stopi od 140 novih kompleksa godišnje. Godine 2007. prvi put se dogodilo da nijedan jedincati centar nije podignut.

Danas je, pak, više od stotinu tih golemih zdanja od betona, čelika i stakla potpuno napušteno, i zadnji trgovci dali su petama vjetra, donedavno blještavi prostori sada su izloženi propadanju, pa više sliče pozornici za snimanje kakvoga horora o zombijima negoli nekadašnjim fensi-šmensi zabavištima.

Presudila im je, naravno, duboka ekonomska kriza, ali i veliki uzlet online kupovine.
Ispisujući nekrolog američkim šoping-mekama, BBC-jev autor nije, naravno, otkrio toplu vodu.
Trend odumiranja odavno je elaboriran, i to ne samo u masovnim medijima.

Tako je, primjerice, prošle godine zaprešićka “Fraktura” objavila roman “Nestala” Gillian Flynn (u Americi publiciran 2012.), u isti mah virtuozno konstruiran triler, sjajnu studiju o braku i obitelji te dojmljivu fresku ekonomskog sloma američkog društva, a jedna od značajnijih dionica knjige locirana je upravo u opustošeni šoping-centar koji danas naseljavaju beskućnici i polusvijet.

Poslovna logika ili...

Kao što je iz Amerike krenuo virus izgradnje gigantskih trgovačkih hramova, otamo se počeo širiti i virus njihove razgradnje.

Sumorni trend iz novoga svijeta prelio se i diljem Europe gdje također svjedočimo odumiranju i gašenju mnogih kompleksa. Zebnja se i s ove strane oceana uvukla u kosti svih poduzetnika iz trgovačkog sektora. Ili je ipak bolje reći gotovo svih.

Jer, moja malenkost svakoga dana, putujući na posao, prolazi pokraj gradilišta velike trgovačke linije Maginot, koja niče u predgrađu Splita.

Radovi napreduju takvom brzinom da doslovce iz sata u sat možete pratiti kako grdosija raste u visinu i širinu. Ne prođete li istom cestom samo dva dana, zapanjit će vas novi kubici nalivenog betona.
Od misterija furiozne izgradnje, koji naprosto mora impresionirati svakog zidarskog laika, veći je samo misterij koji bismo mogli sažeti u pitanje: a tko će, pobogu, tamo ostavljati vreće s novcem?

Ili da budem do kraja precizan: koja to poslovna logika može opravdati izgradnju – nimalo ne pretjerujem – kolosalnog šoping-centra u gradu koji, baš kao i cijela zemlja, puca po svim šavovima, bez makar i najstidljivije naznake oporavka temeljito upropaštenog standarda prosječnog građanina?

Ivica Ivanišević

Naslovnica Hrvatska