Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Kako izaći iz duboke kriz(m)e?

Jučer, danas, malo sutra
Moje dijete ovih dana ima krizmu. Ja sam ateist, a supruga je vjernica. Kad mi Boro Dežulović kaže da je Paul McCartney šupak, a da su Beatlesi boy band u usporedbi s Rolling Stonesima, meni je to tisuću puta gore nego kad mi žena izusti da ima Boga.

S Borkom Dežulović nikada se, ni mrtav, ne bih vjenčao.
Neupućen u otajstva vjere, mislio sam kako će sakrament svete potvrde elegantno proći mimo mene, ni najmanje ne utječući na moju svakodnevicu. S približavanjem fatalnoga datuma, postalo mi je, međutim, jasno kako se nije umjesno nadati takvome raspletu.

Prve učinke odbrojavanja do krizme velikodušno sam pozdravio. Ceremonijalu, naime, prethodi ekstenzivna vjeronaučna poduka i to u paketu s duhovnim vježbama, a tako iscrpan program priprema, iz razumljivih razloga, može se organizirati samo u večernjim satima.

Već nakon prve spiritualne sesije, zahvaljivao sam nebesima što su mi konačno priuštila nekoliko mirnih akšamskih sati bez neizbježnih pubertetskih ispada.

Kako je vrijeme odmicalo, požalio sam što priprava za sakrament svete potvrde ne traje barem do isteka adolescencije.

Do jučer ravnodušni otac krizmanice, malo po malo postao sam najvatrenijim zagovornikom sakramentalizacije.
Sve dok me ukućani nisu podsjetili kako drevni običaj svetog potvrđivanja djece ide ruku pod ruku s nešto mlađom užancom čašćenja. I to ne bilo kakvog.

Naivan kakvim me je Bog dao, vjerovao sam da se sve može riješiti malo boljim ručkom u vlastitoj režiji za najbližu rodbinu i kuma/kumicu.

Sakramentalni bonton

No taj prijedlog dočekan je gromoglasnim smijehom kakvim ne bih počastio ni najduhovitiju provalu Johna Cleesa.
A nakon što je kikotanje utihnulo, upozoren sam na sakramentalni bonton po mjeri novoga doba, koji nalaže ozbiljna ulaganja u adekvatnu opravu za dijete i još adekvatniju restoransku podvorbu gostiju čiji je broj rastao svakom minutom sve neugodnijeg razgovora o predstojećoj fešti.

Loptu kojom su ukućani zaneseno žonglirali kao brazilski fantazisti, pokušao sam spustiti na zemlju opaskom kako krizma još uvijek nije postala sinonim za pir, što, naravno, nije proizvelo očekivani dojam na moje najbliže.

Na pragu očaja, problem sam pokušao riješiti prizivajući sjećanja na jedan događaj iz davne prošlosti.
Tko kaže da moja ateistička malenkost nema baš nikakve veze s ritualima potvrđivanja? I sâm sam barem jednom nazočio nečem sličnom, premda bi bilo sasvim neumjesno kazati kako se radilo o svetom ceremonijalu.
U pitanju je bio vrlo svjetovni događaj, mjesto radnje nije bila župna crkva, nego ljupka kotlina.

Da bi me mama opremila za Tjentište – dotično poprište, ajmo reći, crvene krizme – bilo je dovoljno da mi složi sendvič od gavrilovićke i ementalera te kupi dvojni ce. Pa zašto bih, pobogu, ja sada morao padati u dužničko ropstvo?!

Okej, prihvaćam da je zimska salama sasvim nedostojna tako važne - k tome još i proljetne - prigode, prihvaćam i da je svaki povod dobrodošao da bi se birano društvo okupilo oko jaganjca – ako ne baš Božjeg, a ono bar – kliškog, borajskog, vrpoljskog, podorljačkog... ali ljudi moji, pogledajte kalendar! Čak i ne morate poslušati što nam imaju reći Linić i Grčić, dosta je da ih vidite i sve će vam se otvoriti.

Očevi, a ne Očenaš

Pogađate, mojim se ukućanima ništa nije otvorilo. Neumoljivi u svojoj čvrstoj vjeri, ostavili su me da razbijam glavu preteškim pitanjem kako budžetirati ceremonijal jedva nešto jeftiniji od vjenčanja u obitelji Windsor-Mountbatten.
Naravno, kroz ovu muke ne prolazim sam, konačno, ona ne pogađa samo ateističku manjinu, nego i pobožnu većinu.

Iskreni se vjernik, za razliku od mene, ufa kako Svevišnji honorira dobra djela, ali i on – ne Bog, nego obični, smjerni katolik – dobro zna kako ceh za svečani ručak plaćamo sami.

Kad nam priđe konobar i krene računati što se sve pojelo i popilo, u blizini neće biti Gospodina da se kavalirski isprsi i namiri trošak, ceh ćemo, do zadnje lipe, morati platiti mi, očevi a ne Očenaš. Zato bih nešto ljubazno zamolio svoju vjerničku braću po fiskalnoj muci.

Moje veze sa svećenstvom nisu osobito razgranate: u nekoliko navrata počašćen sam tek kritičkim objekcijama s oltara na račun moga sasvim nedostojnog pisanja.

Suvišno je i napominjati kako nisam blizak ni s jednim visokim prelatom.

No vi, dragi kolege očevi, koji održavate bliskost s dotičnom gospodom, mogli biste se zauzeti za našu stvar i preporučiti biskupima da sastave kratak pastoralni naputak kojim će podsjetiti neupućene Hrvate kako između krizme i svadbe ne bi trebalo stavljati znak jednakosti.

Unaprijed hvala, uz tradicionalni pozdrav: Bog i Hrvati, gosti jedu, Ivica plati!

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska