Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Tko su prijatelji naših političara

Jučer, danas, malo sutra

Koliko vam je puta, dok ste s kapcima još natečenima od spavanja pokušavali navući hlače, zazvonio mobitel? I koliko puta vas je takav drsko preuranjeni poziv omeo u ritualu uljuđivanja prije izlaska iz stana? Kada vas izbace s kolosijeka rutine, svašta se može dogoditi.

Možete, recimo, prohodati pola grada s otvorenim šlicem iz kojega viri rub košulje.
Koja, naravno, nikada neće biti iste boje kao hlače, nego neka totalna kontra drečave nijanse, da bi vaša sramota bila veća.

Kada pristojno čeljade upozore kako mu je dućan otvoren, on će se refleksno zarumeniti i pomisliti koliki su sve neznanci opazili njegov odjevni faux pas, pa ga doživjeli kao nastranog ekshibicionistu ili, u boljem slučaju, čeljade oboljelo od Alzheimerove bolesti.

Trivijalni potez smičkom, koji ste u žurbi previdjeli, dovoljan je da vas preplavi frustrirajući osjećaj stida. Naravno, ako ste običan građanin.
Pripadate li pak biranom društvu političkih “teškaša”, stvari stoje nešto drukčije. Nema te javne inkomodacije koja će u njima razgoriti makar iskru srama.

Milijan Brkić u Narodnim je novinama prokazan kao plagijator diplomskoga rada. Ta jadna, upravo ponižavajuća prijevara, osim što signalizira temeljito moralno posrnuće, govori nešto i o intelektualnim potencijalima prijestupnika.

Jer, prepisuje onaj tko nije kadar pisati, tuđe podvaljuje kao vlastito onaj tko nije sposoban sam domisliti iole suvisli rad.
Notorni Vaso je, dakle, u najmanju ruku dvostruko osramoćen i nema te centrifuge koja ga poslije svega može oprati.

Nema je, međutim, samo ako pitate vas ili mene. Za samog Brkića nikakav problem ne postoji. Cijepljen od makar i rudimentarnog osjećaja stida, kada ga suoče s neoborivim argumentima, on će demonstrirati samo temeljitu uvrijeđenost, pa otići i korak dalje, pardon, pasti još dublje.

Ljudi s diplomom - izdajice

Pokušavajući obraniti neobranjivo, Vaso će naglasiti kako mu pakiraju samo zato što je osvjedočeni domoljub s nemalim ratnim zaslugama.

Kada bismo taj retardirani silogizam izveli do krajnjih konzekvenci, ispalo bi da su sve osobe u Republici Hrvatskoj, koje su uistinu zaslužile svoje fakultetske diplome, zapravo čeljad s ozbiljnim manjkom patriotskih osjećaja, skoro pa veleizdajnici.

Naravno, plagijator Brkić nipošto nije usamljeni slučaj političara s obrazom od kevlara.
Jednako “izuzeće” od stida demonstrira i Slavko Linić. On, doduše, nije razotkriven kao beznadni ponavljač koji se domogao diplome falsifikatorskom prečicom, ali zato iz dana u dan, pa tako već mjesecima, čitamo kako njegovi bliski prijatelji postaju osobe od iznimna interesa istražnih organa.

Krug Linićevih intimusa koje se sumnjiči za različite prijestupe toliko se proširio da bismo se mogli upitati druži li se uopće naš ministar financija s nekim koga ne prati reputacija… hmmm… kontroverznog poduzetnika ili političara.

Moju malenkost kao poreznog obveznika ozbiljno uznemiruje činjenica da gospodin iz samoga vrha izvršne vlasti njeguje tople drugarske odnose s damama i gospodom koje se sumnjiči ili optužuje za ozbiljne grijehe, ali tko mi je kriv.

Linić nema tih problema, on ne osjeća ni mlaku nelagodu, a kamoli stid. Umjesto da ga novinski napisi o prijateljima za kojima se vuku pravosudni repovi posrame, oni u njemu samo raspiruju tako poznat osjećaj uvrijeđenosti.

Možemo tako nizati i dalje. Da sam, recimo, ministar kulture u čijem je mandatu proračun dosegnuo povijesni minimum, osjećao bih, za početak, osobnu odgovornost.
Drastično rezanje ionako male svote nije se dogodilo kao posljedica razornog utjecaja neke neukrotive prirodne sile protiv koje se ne možemo boriti.

Grobarica hrvatske kulture

Deprimirajuće brojke dogovorene su u Vladi, što će reći, uz pristanak, makar i nevoljki, resorne ministrice.
Da sam na njezinu mjestu, osjećao bih i nešto više od stida, naime, neodoljivu potrebu da se zahvalim na ministarskoj časti, jer ne bih htio da me pamte kao grobara ionako bolećive hrvatske kulture.
Ministrica Andrea Zlatar-Violić nijednom nam riječju nije dala naslutiti da razmišlja o ostavci, nijednom gestom nije pokazala da se stidi činjenice što umjetnicima ove zemlje umjesto novca nudi lemozinu.

Premda treba biti iskren pa priznati, čak joj i upisati u zaslugu, što - sučeljena s kritikama – još uvijek nije počela uvrijeđeno kukati da je napadaju bez razloga i smisla.
To, naravno, ne znači da u doglednoj budućnosti i sama neće posegnuti za tom strategijom obrane, tako omiljenom u krugu naših političara imunih na osjećaj posramljenosti.

ivica ivanišev

Naslovnica Hrvatska