Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Kriminalistička priča o dva Tomića

Jučer, danas, malo sutra
Birati najutjecajnijeg suvremenog pisca nezahvalan je posao. Jer, za razliku od tjelesne težine, ona simbolička ne da se precizno izmjeriti. I u društvima koja su nešto pitomija od našega, odnosno manje ispresijecana nepomirljivim svjetonazorskim razlikama, teško je postići suglasje oko nečije autorske veličine: gdje neki razabiru kolosa, drugi vide običnog patuljka.

Tako, naime, stvari stoje govorimo li sasvim načelno. Skrenemo li, međutim, s terena maglovite teorije na opipljivi prostor prakse, shvatit ćemo da se utjecajnost nekoga pisca kod nas, barem odnedavno, ipak može ustanoviti, i to s priličnim pouzdanjem. Ako neki autorski rad za sobom povuče cijeli val ne samo epigona, nego i pukih falsifikatora, tada nam ne preostaje zaključiti ništa drugo osim da je potpisnik izvornika neka vrsta hrvatske inačice Gogolja iz čije je mitske kabanice iznikla cijela spisateljska škola.

Pa tko je onda prvi muž naše književnosti? O njemu znamo vrlo malo. Radi se o čovjeku srednjih godina, dakle, osobi pune autorske zrelosti. Nadalje, praktični je vjernik koji redovito pohađa duhovne obnove. Kao i svi veliki ljudi, i on je razoružavajuće skroman.

Upitan da prokomentira tajnu svoga uspjeha, odnosno tako silnog utjecaja što ga uživa među kolegama, samo je slegnuo ramenima i kazao kako o tome nema što pametno reći. On se preziva Tomić i nije Ante, nego Stanko, građanskim zanimanjem je šef postaje Maksimir, a naslov njegove književne uspješnice glasi “Policijske organizacijske strukture”. Na zagrebačkoj školi kreativnog pisanja, pardon, na Policijskoj akademiji, to je djelo plagirano ravno 17 puta.

Hanif Kureishi, veliki britanski književnik, nekidan je izazvao popriličnu pometnju opaskom kako su sve radionice koje imaju za cilj odgojiti nove naraštaje pisaca, savršeno besmislene. Tu ocjenu on je izveo iz vlastita predavačkog iskustva, frustriran činjenicom što ni od jednoga gojenca koji mu je povjeren na pedagošku skrb nije uspio stvoriti pristojnog autora makar solidnih književnih tekstova.

Možda je siroti Hanif naprosto izabrao krivu metodu tesanja mladih talenata. On im je nalagao da pišu sastavke oslanjajući se isključivo na vlastitu maštu, kod nas je, međutim, zaživjela bitno drukčija praksa. Put do pisanja ovdje, kako vidimo, ide preko prepisivanja. Tko se želi dobaciti do časti autora, prvo treba “hvatati ruku” reciklirajući kanoniziranog klasika Tomića, pa tek onda razmišljati o vlastitim iskoracima.

Nevjerojatno poštenje Milijana Vase Brkića

Naravno, ne može baš svatko slijediti ovu “poetičku” matricu. Takav recept valja preporučiti samo kandidatima “nevjerojatnog poštenja”, kako je svojedobno Tomislav Karamarko dojmljivo skicirao moralni profil svoga pobočnika Milijana Brkića. Čovjek uistinu mora biti prevarant s onu stranu svih skrupula da bi se mrtav-hladan odvažio na kopipejsterski zahvat u rudimentarnom obliku, bez uključene spelčeking opcije, predstavljajući čak i tuđe tipfelere kao vlastiti intelektualni kapital.

Da je notorni Vaso to učinio s dvadesetak godina, možda bi ga nekako i mogli razumjeti. Nestrpljivost je u prirodi mladosti, tko vam kaže da u nježnoj dobi nije poželio ugaziti prečicom, taj, duboko vjerujem, ili besramno laže ili je rastao pod staklenim zvonom. No kada akademski status - i to diplomu Policijske akademije, a ne, recimo, doktorat iz molekularne biologije na Cambridgeu – plagijatom pokušava ugrabiti sredovječno čeljade, teško je pronaći makar i mrvicu samilosti prema dotičnom prijestupniku.

Brkiću glave nije došla “olako obećana brzina”, nego upravo beznadna sporost, jer je, eto, i ozbiljne godine dočekao osrednje stručan, kvalificiran tek da primrči prijavu za remećenje reda i mira ili krivo parkiranje, očito pomiren s tužnom činjenicom da legalnim putem nikada neće napredovati.

Znamo li koliko se naši viđeniji policajci muče s otužnom prolaznom brzinom, postaje nam jasnije zašto neki, kriminalistički gledano, razmjerno trivijalni slučajevi tako dugo čekaju na dostojan epilog.

Od institucije u kojoj se jednog Tomića, Stanka, prepisuje leva-leva, iluzorno je očekivati da apsolvira tobože nerazmrsivu enigmu napada na drugog Tomića, Antu.

Jer, ako su kvalifikacije lijepog broja naših istražitelja sad i dokazano sranje, nije se naročito pametno nadati da nam konačno ponude odgovor na pitanje tko je manje utjecajnog hrvatskog pisca prije nekoliko tjedana, usred bijela dana i to pred desecima zgranutih svjedoka, zalio govnima na Pjaci.

                                                                                                                                          Ivica Ivanišević

Naslovnica Hrvatska