Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić o napadu fekalijama: E, moj Mrki, s kakvim ti životinjama živiš!

Vlaška posla

Pisat ću možda ministru zdravlja jednom o tome. Koliko je luđaka oko nas, antipsihotici i antidepresivi trebali bi se izdavati bez recepta, samo uz predočenje važeće osobne isprave, legitimacije, vozačke dozvole ili putovnice Republike Hrvatske. Zamislite, molim vas, što mi se jučer, u nedjelju, nešto prije podneva dogodilo. Krasan, sunčan proljetni dan, ja na Pjaci spokojno pijem kavu i ćakulam s prijateljem, kad u neka doba, što bi rekli u svim dobrim pričama, prišulja mi se nepoznat pajdo, očito u stanju velike živčane uznemirenosti, i zalije me kantom govana.

Prepadnuto skočim ne shvaćajući u prvi trenutak što se dogodilo, a on nešto ljutito dobaci o nečemu što sam napisao i brzim korakom šmugne. Pa vi sad kažite da se novine više ne čitaju. Vražiju mater se ne čitaju. Jedan moj odani čitatelj danima se nervirao, i brižljivo kao pčelica sakupljao svoj gnjev u plastični sić, i čuvao ga, nemam pojma, valjda u špajzi, izlažući se riziku da i on i njegova samohrana majka nerotkinja fasuju nekakvu boleštinu, a sve da bi u zgodnom trenutku mene zaskočio i zagnojio.

Da nije smrdilo kao što je smrdilo, svega mi, bio bih dirnut njegovom pažnjom. Neskromno je to možda reći, ali koji bi se još novinar i pisac, i ne samo u nas, mogao pohvaliti da se neubrojive osobe zbog njega s kantama govana prikradaju ulicama?

Kad se to dogodilo, više mi je bilo žao prijatelja što je kolateralno stradao, a naročito njegovog psa koji je mirno ležao kraj stola. Toga dragog, dobroćudnog, divno odgojenog labradora, već u godinama kad ga zdravlje više ne služi kako ga je nekad služilo, sasvim je nedužnog zasralo. Blaženo nesvjestan partizana i ustaša, Tita i Pavelića, Karamarka i Milanovića i svih drugih prijepora koji razdiru našu javnost, Mrki nas je odozdo gledao nekako žalosno, kao da bi rekao: "Fellas, I'm too old for this shit!"
Otišao sam kući, izribao se vrelom vodom i sapunom, presvukao u čistu odjeću i već pola sata kasnije pio novu kavu na istom onom mjestu gdje su me kasnije grubo prekinuli. I to je, po prilici, sve što bih vam o tome nemilom incidentu mogao ispričati.

Međutim, ono mnogo zanimljivije počelo se tek događati. Vijest da me je u gradu zalilo govnima objavljena je prije dva popodne, a jedan prilježni posjetitelj sajta smjesta je, nakon osam nanosekundi komentirao: "Ima boga!" Bila je to prva od bezbroj reakcija i, iskreno, nemalo me začudila. Čitao sam Bibliju i znam ponešto o glasovima iz gorućeg grma, bijelim golubicama i anđelima glasonošama, ali da bi se Alfa i Omega, početak i kraj svega, Stvoritelj neba i zemlje mogao pojaviti u kanti govana, poprilična mi je novost.

Kako sam nisam religiozna osoba, bit će da mi je nešto promaklo. Riječ je o valjda o nekakvom specijalnom, hrvatskom doživljaju vjere. Kako bilo, građaninu koji je napisao "Ima Boga!" drage bih volje ustupio jaketu koju sam imao na sebi kada mi se Apsolut ukazao, da je obuče za nedjeljnu službu u župnoj crkvi.

Koješta je tu, napokon, bilo osobeno hrvatski. U komentarima ispod novinskih članaka i na facebooku rasplamsala se intelektualno veoma poticajna rasprava puna oduševljenih uzvika i smajlića. Anonimno je internetsko pučanstvo većim dijelom razdragano klicalo junaku s Pjace. Neimenovani medijski stručnjaci učeno su primjetili da su kible dreka dobrodošla novost u našoj nešto i učmaloj javnoj komunikaciji.

Politička je kultura, smatrali su, u bacanju govana dobila novo polemičko oružje, izravnije i moćnije od ijednog dosad. Mnogi su se javili da bi to i sami učinili, samo da imaju strpljenja i volje da čučnu iznad sića i na jednu hrpu iz crijeva istisnu sve što misle. Čisto ih je tuga hvatala da su toliki njihovi dragocjeni argumenti završili isprani mlazom iz vodokotlića...

Oprostit ćete mi, ali nisam ovo dulje čitao. Morao sam se ponovno otuširati. Nakon dvadesetak minuta pred kompjuterom osjetio sam se nekako i prljavije nego kad me je debil na štekatu polio iz kante. Smučilo mi se otkriće da se ljudi perverzno uživaju u izmetu kako valjda ni svinje ne uživaju. I ponovno sam se sjetio prijateljeva labradora i pomislio kako mu idući put kad se sretnemo moram reći: "A, moj Mrki, s kakvim mi životinjama živimo."

ante tomić

Naslovnica Hrvatska