Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Kakvu poruku klincima šalje ‘toyocid’?

Jučer, danas, malo sutra
Povijest svijeta mogla bi se napisati i kao povijest igračaka. Arheolozi su davno dokumentirali kako je čovjekova želja da ugodi potomcima izrađujući rekvizite kojima će ih razonoditi, jedva nešto mlađa od njegove potrebe da proizvede koplje ili strijelu, kojima će sebi osigurati hranu ili zaštitu. Kako je vrijeme odmicalo, a civilizacija napredovala, i igračke su postajale sve složenije: u feudalnome svijetu potkožena je elita sebi mogla priuštiti luksuz unajmljivanja najvećih obrtničkih majstora svoga vremena, pa i uglednih umjetnika, koji bi onda tratili dane, tjedne ili mjesece na izradu predmeta što ostavljaju bez daha ne samo djecu nego i odrasle.

S epohom prosvjetiteljstva sve se snažnije razvija svijest kako igračke ne bi trebale služiti isključivo zabavi mališana, nego i njihovu odgoju, odnosno poduci. Didaktični predumišljaj proširit će do tada vrlo ograničenu paletu zjogatula: osim lutaka i minijaturiziranih replika predmeta kojima se služe odrasli, stvaraju se i “igračke s pričom”. No ta široka i zavodljiva ponuda u isti mah zabavnih ali i edukativnih rekvizita još će dugo ostati klasnim privilegijem samo onih mališana čiji su roditelji visoko pozicionirani na društvenoj ljestvici. Svi ostali klinci morali su se pak utješiti ili najjeftinijim, rudimentarnim obrtničkim proizvodima ili, još gore, improviziranim igračkama što su ih izrađivali sami roditelji s viškom kreativne žice.

Na rubu propasti

Početkom dvadesetog stoljeća, s razvitkom masovne, industrijske proizvodnje, otkrićem novih materijala, ali i značajnim rastom radničkih nadnica, igračke prestaju biti luksuznom robom za elitu, šireći se i među najsiromašnijim slojevima građanstva.

Industrija zjogatula danas je jedna od najdinamičnijih proizvodnih niša: stotine milijarda dolara zavrte se svake godine na globalnome tržištu. Što je najbolje, taj se proizvodni sektor pokazao iznimno otpornim na sve potrese i krize. Recesija je u mnogim granama značajno reducirala profite ili ih čak dovela do ruba propasti, no čini se da nije ozbiljnije naškodila proizvođačima, odnosno dilerima igračaka. Tome se i nije čuditi znamo li da će svatko normalan najmanje ekonomizirati na djeci. Čovjek pritisnut oskudicom ili uplašen mogućnošću gubljenja posla, odreći će se svega prije nego što počne štedjeti na dobrobiti svojih potomaka.

Tako barem stvari stoje u bijelom svijetu. Kod nas, naravno, vrijede neka skroz drukčija pravila igre. Nakon Fižulićeva Turbo limacha, ovih je dana blago preminula u Gospodinu i druga velika tvrtka kojoj su igračke bile core business, One2Play. Da budemo načistu, ne da nisam financijski ekspert, nisam čak ni priučeni mucavac u ekonomskim poslovima. Da zlo bude još i veće, nemam ni dvije čiste o povijesti posrnulih kompanija, pa ne mogu ni nagađati zašto su dotične tvrtke morale konačno obznaniti prodaju. Unatoč svemu, ne pamtim kada me je neka vijest o gašenju ovog ili onog poduzeća rastužila kao friški nekrolozi One2Playu.

Život nije igra

Okej, davno smo se pomirili s činjenicom da nam zemlja nezaustavljivo propada, da radna mjesta iščezavaju brzinom od cirka pet warpa i da se, sasvim općenito, optimizam na ovim prostorima više ne može doživjeti drukčije negoli kao uznemirujući znak nečije neubrojivosti. Poslovni slomovi redaju se kao na tekućoj vrpci, takvom dinamikom da pojedinačni slučajevi više i nisu ozbiljna vijest.

Ono što smo do jučer držali šokantnom iznimkom, danas je gola, predvidiva rutina. Pa ipak, aktualni pomor igračaka teško je staviti u isti onaj škafetin gdje slažemo hrvatske poduzetničke priče sa zajamčenim, dakle tragičnim, završetkom.

Možda sam naprosto sumorniji od našeg ionako zagasitog prosjeka, ali mi se čini kako “Croatian Toy Story” nosi sa sobom deprimirajuću poruku koja daleko nadilazi same propale tvrtke. Naime, politički i društveni komentatori davno su se suglasili s ocjenom kako smo vlastitoj djeci ukrali budućnost. Naraštaj koji danas raste, živjet će, izvan svake sumnje, lošije od generacije svojih majki i očeva.

Tek što smo se naučili živjeti s tom činjenicom, polako nas sustiže još jedna neugodna vijest. Barem na nekoj simboličnoj razini, istome tom naraštaju kojemu smo maznuli futur, sada kraduckamo i prezent. Stalno zaposlenje i vlastiti stan dovijeka će im ostati tek sanak pusti, a sada smo im iz ruku izbili i igračke.

Ne’š ti problema, reći će netko, umjesto s hrvatskima, klinci će se igrati s kineskim zjogatulima. Bukvalistima među čitateljskom publikom zato još jednom ponavljam, ovdje se ne radi o doslovnoj nego o simboličnoj krađi. “Toyocid” o kojemu je ovdje riječ šalje, naime, mališanima poruku kako život u Hrvatskoj nije igra.

 ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska