Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Kako je stao život u našem malom mistu

Vlaška posla

Foto: Ivo RAVLIĆ / CROPIX

Otkrili su mi kako će vjerojatno ukinuti Općinski sud u Makarskoj, zatvorit će ustanovu koja je tu još od Austro-Ugarske postojala, a ja se nisam mogao dovoljno nadiviti kako je to genijalno. Popravlja odnose među ljudima.

Zakrvi li se tkogod u Brelima sa susjedom oko međe, parnicu će morati pokrenuti u Splitu, a drugačije je to nego kad je pokrene u obližnjoj Makarskoj; dođe za deset minuta, još uzrujan i vruć, na sud i reče i što je mislio i što nije.

Putujući do Splita, stranka će se sabrati, ohladiti, urazumiti, najkasnije do Krila Jesenice pomisliti: "Šta meni ovo sranje treba? Onaj moj susjed baš je dobar čovjek. Svih smo ovih godina lijepo živjeli. Pa i njegov ćaća i moj ćaća su se kao rod najbliži slagali..."

Pozitivan učinak moglo bi također imati i da se nakon sedamdeset godina gasi makarska pekara. Svi će vam nutricionisti kazati da to nije zdravo. Valja smanjiti unos ugljikohidrata. Škrob je glavni uzrok pretilosti najmlađih. Pita li dijete kruha, dajte mu jabuku.

Zbog nečega je super i da u Makarskoj otprije nekoliko godina nema rodilišta, samo što se ja nisam sjetio zbog čega. Želimo li potaknuti mlade parove na reprodukciju, a svi ističu kako je to nužno jer ćemo u suprotnom izumrijeti, kako će tome pomoći da se izbezumljeni budući otac i uspuhana trudnica na stražnjem sicu moraju voziti sedamdeset kilometara i milostivom se Bogu moliti da u Marušićima ne popravljaju vodovod i promet magistralom privremeno se odvija samo jednim kolnim trakom?

Nije Makarska jedina

No, vlast u Zagrebu, naša hrvatska država, nesumnjivo dobro radi svoj posao, pa je i to kvalitetan potez, upravo kao i činjenica da su Makarani ostali bez poštene knjižare, ili da nemaju kina otkad je nacionalizirana dvorana vraćena Crkvi, ili da su u gradskom Domu zdravlja gotovo iščezle specijalističke ambulante.

Nešto se ipak zgranete kad počnete ovako nabrajati: sud, pekara, rodilište, knjižara, kino, dom zdravlja... Ako oduzimate jednu po jednu instituciju ili obrt, u nekom se trenutku neizbježno morate upitati je li ono što je preostalo dovoljno da se grad nazove gradom.

A nije Makarska jedina koja je u posljednja dva desetljeća postupno gubila biljege urbaniteta. Rodilište je, sjećam se, zatvoreno u širokoj akciji rezanja troškova u zdravstvu kad su presudili i rodilištima u Sinju i mome Imotskom.

Općinski sud podijelit će sudbinu desetaka malih sudova diljem zemlje. Nisam istraživao, ali prilike vjerojatno nisu drugačije ni u Đakovu, Belišću, Gospiću ili Umagu.

Slučajno ili ne, naše se varoši nečujno deurbaniziraju. Kljaštri ih se na mjeru srednje stručne spreme. Napuštaju ih suci, odvjetnici, liječnici i inženjeri, odlazi provincijska buržoazija koja je jednom entuzijastički osnivala amaterske kazališne družine, zborove, jazz kapele, fotoklubove i planinarska društva.

Ostat će naposljetku samo gluhe vukojebine u kojima ćete od svih kulturnih sadržaja moći dobiti samo vodenu trajnu. Ništa drugo neće preostati bijednicima koji nisu imali pameti da se presele u Zagreb. Ništa im drugo neće ni trebati.

I kad razmišljate o tome, stvarno vam nije jasno što je bilo u glavama neškolovanih komunističkih seljačina, zašto su im bili važna rodilišta i općinski sudovi u malim gradovima, kakva je to besmislena obijest da se u zabitima poput Makarske i Sinja zidaju domovi zdravlja i otvaraju kinematografi, kad se sve te usluge, i prvostupanjska presuda, i nalaz krvi i urina i novi Dreamworksov crtić, mogu dobiti odmah iza ugla, na manje od sata vožnje odavde.

Pozovimo sve žrtve

Kinodvorana u Makarskoj, ona što se nedavno morala vratiti Crkvi, idealno je mjesto da nam se to razbistri.

U organizaciji franjevačkog samostana i Braće hrvatskog zmaja valjalo bi pozvati Zdravka Tomca, Joška Čelana, Nina Raspudića ili takvu neku autentičnu žrtvu srbokomunističkog terora, trebao bi doći profesor Ivo Banac kojega tako živciraju bajke o socijalizmu da bi, kaže, želio nositi bedž s natpisom "Prije nije bilo bolje". Na javnoj tribini učeni bi intelektualci, uvjeren sam, ljubopitljivom građanstvu sve lijepo rastumačili.

Tupasti Makarani otišli bi nasmiješeni i zadovoljni, tukli bi se nogama u guzicu od sreće što žive u mjestu bez pekare, suda, knjižare, doma zdravlja i rodilišta.

Ante TOMIĆ
Naslovnica Hrvatska