Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Naši aduti u ligi za bernardince

Jučer, danas, malo sutra
Prosječan hrvatski sportski zanesenjak, dakle, onaj kojemu su daljinski upravljač televizora i boca piva prirodne ekstenzije ruku, neobičan je svat.

Premda čak i dionicu između fotelje i frižidera savladava nevoljko i rijetko, držeći kako se radi o teškom, upravo neljudskom štrapaciranju, čim krene analizirati tjelesnu spremu i postignuća svojih sportskih favorita, pretvara se u proroka spartanske etike.

Kao gorljivi zagovornik kriterija izvrsnosti, on ne priznaje ništa osim prvih mjesta, duboko vjerujući kako je srebro bižuterija za luzere, a bronca tek sinonim za nepopravljivu sramotu i duboko poniženje.

Da se barun Pierre de Coubertin nije rodio u Parizu, nego, recimo, u Splitu, ne bi ostao upamćen kao otac modernoga sporta nego kao satiričar. Jer, njegovo geslo “Važno je sudjelovati” naš svijet ne može doživjeti drukčije nego kao dobar razlog za kidanje od smijeha. „Neka ti mater sudjeluje!“ - odbrusili bi mu naši sportski skolastici.

Do prije nekoliko dana pripadao sam tankoćutnoj manjini koja duboko vjeruje u plemenito načelo olimpizma, držeći kako je od bespoštedne jagme za medaljama ipak kudikamo važniji princip radosnog pristajanja na odmjeravanje snaga s konkurentima.

A onda je iz Sočija stigla vijest koja me ozbiljno pokolebala. Kako imam razloga sumnjati da ste naročiti zaljubljenici u nordijsko skijanje, prenijet ću vam tu škrtu, uznemirujuću noticu: u kvalifikacijama sprinta dvoje naših predstavnika, stanoviti Edi Dadić i Vedrana Malec, postigli su rezultate u skladu s očekivanjima.

Otprilike tim riječima izvjestitelji su upakirali fakat da je mladi gospodin osvojio 69. mjesto, a gospođica 61. Na prvu loptu, reagirao sam naivno kubertenovski. Neka, šta ima veze, ne moraju valjda baš svi Hrvati biti šampioni. Nakon nekoliko minuta počelo me, međutim, kopkati sljedeće pitanje: moraju li naši predstavnici biti baš na dnu Marijanske brazde?

Evo, gucni malo konjaka

Naime, da bi vuk bio sit, a koze na broju – da bismo, dakle, ostali dosljedni olimpijskome geslu, a poštedjeli se poniženja – naši su predstavnici mogli osvojiti i, recimo 39. odnosno 31. mesto. I tada bi bili daleko od elite nordijskog skijanja, ali se barem ne bi družili s bernardincima.

Jer, kada netko zaostane za čelom kolone kao naši Dadić i Malec, organizatori za njima u potragu šalju one velike pse s bačvicama konjaka da bi se nesretnici koji su zapeli u smetovima mogli okrijepiti i tako spriječiti hipotermiju.

No dobro, pomislio sam, rezultati, istinabog, zvuče deprimirajuće, ali možda dečko i djevojka nisu karijerni sportaši nego obični rekreativci koji se tek tu i tamo znaju osoviti na skije.

U tom slučaju, njihovi mizerni domašaji naglo bi dobili na specifičnoj težini.

Ali vraga, uz malo guglanja svak se lako može obavijestiti kako su i Edi i Vedrana od malih nogu ozbiljni natjecatelji te kako veći dio godine provode na putu jer, kao što znamo, Hrvatska baš i nije raj za zaljubljenike u zimske sportove, kuburimo ne samo s infrastrukturom za ozbiljno bavljenje nordijskim disciplinama, nego i sa snijegom kao takvim.

Iza njih su puste godine bavljenja skijanjem tijekom kojih su cementirali reputaciju – kako da to kažem a da ne povrijedim simpatični dvojac? - hmm, pa recimo, beznadno slabih sportaša.

Unatoč svemu, oni su se dobacili do Sočija, kao što će se, ako bog da, jer dovoljno su mladi, za četiri godine dobaciti i do Pjongjanga.

Njihovo savršeno uzaludno bavljenje vještinom koja im provjereno ne ide od ruke, nije čak sigurno ni to da su u njoj bolji od vas ili od mene, netko – naime, porezni obveznici - izdašno financira.

Naravno, da ih je pitati, Dadić i Malec sada bi vjerojatno spremno zakukali kako jedva životare pateći se u nedostojnim uvjetima, uživajući potporu koja je stotinu puta manja od one na koju mogu računati njihovi konkurenti iz bijeloga svijeta.

No, i ta mižerija, kada se zbroji, ispadne na koncu razmjerno respektabilan iznos ulupan na potpunu besmislicu.

Zadovoljno i dobro, ma fenomenalno

Da zlo bude još i veće, rezultat koji je, kako vidite, ojadio moju malenkost, našim je nordijcima legao glatko kao budali šamar. Odgovarajući na upite televizijskog reportera, Edi je kazao kako je zadovoljan, a Vedrana kako je bilo dobro. Ma šta dobro?! Bilo je fenomenalno!

Jer, kako si drukčije čovjek može priuštiti zimovanje u mondenom skijalištu u srcu sezone, osim fingiranjem da je, kao fol, ozbiljan sportaš?!

A kada čovjek, poslije svega, shvati kako Dadić i Malec nisu iznimke, nego tek kapljice u moru sličnih hrvatskih kvazisportskih priča, kojima glumatamo da smo tjelovježbena sila, onda mu zaista dođe da do vraga pošalje sve kubertenovske žvake o važnosti sudjelovanja.

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last