Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Kad pater Filip umisli da je Linić

Vlaška posla

Jednog je župnika na Baniji tako rasrdila škrtost njegove pastve da je na ploču kraj crkve, gdje se inače oglašavaju krštenja, sprovodi, zaručnički tečajevi i duhovne vježbe, zalijepio popis tko mu je koliko milodara dao i koliko mu još svatko od vjernika, po njegovu mišljenju, duguje.

Pater Filip dao je u javnost kakve bijedne i bezbožne tvrdice žive u njihovu selu, kad već nije mogao ljudski naplatiti svoje usluge, upravo kao što ministar financija Slavko Linić objavljivanjem imena u novinama sramoti porezne varalice.

Ne pomogne li ova mjera, a čini se da neće pomoći jer je lista dužnika samo iživcirala seljake, tko zna čega će se dobri pastir sljedećeg dosjetiti? Možda će, kao Elektroprivreda, početi slati opomene i iskopčavati neplatiše iz katoličke mreže. Odbit će ih odriješiti od grijeha nakon ispovijedi. “Mira! Mira!” zvat će iznemoglim šapatom neki umirući seljak nevjestu, drhtavim prstom pokazujući hlače na naslonu stolice.

I tek kad on izvadi lisnicu iz hlača i plati župniku, ovaj će mu udijeliti bolesničko pomazanje i dostojno ga, kršćanski ispratiti s ovoga svijeta, a drugima će, bezobraznijima, možda dolaziti sudski službenici s nalogom za ovrhu i odnositi im televizore i vešmašine zaborave li platiti zadušnicu.

Nepoznati je počinitelj pod okriljem noći preko liste crkvenih dužnika velikim crvenim slovima napisao “lihvar”, premda župnik zaista nije, po duši govoreći, zaslužio takvu uvredu. A mogao bi, zašto ne, on posegnuti i za lihvarskim metodama utjerivanja dugova. Ne daš lemozinu, na primjer, a pater Filip te s dva krupnija ministranta, sedmaša, zaskoči u mraku, prebaci ti vreću preko glave i u gepeku provoza nekoliko đireva po razrovanim banijskim makadamima dok se ne urazumiš.

E, nije sve isto

Koješta bi bilo djelotvorno za izbiti cicijama pare iz džepa, a ja svesrdno podržavam sve čega se nesretni pop domisli. No, moram primijetiti kako je ipak nešto traljavo ocijenio dugovanja. Svako kućanstvo u selu, tvrdi zvonar, dužno je za blagoslov keširati tristo pedeset kuna, a nisu, znamo i sami, sva kućanstva jednaka.
Negdje je samo dvadeset pet kvadrata čađave kuhinjice s uleglim kaučem i dva trošna štokrla, koje učas poškropiš, a drugdje je dvije tisuće četvornih metara kuće, garaže, štale i štaglja, koje vatrogasnim šmrkom ne bi blagoslovio.

Negdje ne živi nego jedna slijepa baka, a na susjednoj adresi je u četiri naraštaja čitavih sedamnaest kršćanskih duša. Mnogo je varijabli kod određivanja cijene osobite komunalne usluge vjere, nade i ufanja. Nekima se čini da trebaju više Boga, svakodnevno Ga zazivaju, a drugi Ga se samo sporadično sjete, a i tada obično ružno, kad se udare čekićem po prstu pa opsuju.

Stariji se, osim toga, mole više od mladih, a bolesni više od zdravih. Žene su na službama redovitije od muškaraca. O svemu bi tome župnik trebao misliti kad obračunava što mu je tko dužan.

Najzgodnije i najpravičnije bi zapravo bilo kad bi napravili uređaj, kao nekakav, nazovimo ga, bogomjer i instalirali ga u svim kućama u selu. Pa da to lijepo zuji i okreće se čitav mjesec, dvadeset četiri sata na dan, i kad se netko prekriži i kaže “Bože, pomozi” ili kad djevojčica prije spavanja izmoli “Anđele moj dragi”.

Prvoga onda dođe pater Filip, obračuna što su imali i pošteno naplati, a sin oštro upozori mater da se prestane za svaku budalaštinu obraćati nebesima jer će ih njezine ishitrene krunice financijski totalno uništiti.

Kartica za popuste

Župnik banijskog sela mogao bi, napokon, razmisliti i o nekim spretnim marketinškim trikovima za privlačenje vjernika, povesti se primjerom trgovačkih lanaca koji vam uzmu novac, a da vi ni ne opazite da su vam uzeli, nego vam se, dapače, učini kako ste profitirali. Recimo, svećenik bi kad krsti dijete roditelje trebao, kao blagajnica u DM-u ili Konzumu, upitati:”Imate li našu karticu?”

“Kakvu karticu?” začude se njih dvoje.
“Karticu s bodovima”, objasni im župnik. “Sakupljate li bodove, na krštenje drugog djeteta odobravamo dvadeset pet, a za treće nevjerojatnih četrdeset posto popusta.”
Pater Filip mogao je, da ne duljim, cijelu tu stvar mnogo mudrije napraviti. Linićevska siledžijska gesta stvarno mu nije trebala. Zapravo mu se malo i čudim, što je taj tip uopće radio na bogoslovnom fakultetu? Kako nije naučio baš ništa od veličanstvene, tisućljetne crkvene tradicije prepredenog uzimanja novca od idiota?

ante tomić

Naslovnica Hrvatska