Novosti Hrvatska

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Idu manjinci preko Ćićarije…

Jučer, danas, malo sutra

Ako su tvrdokorni katolici protiv medicinski potpomognute oplodnje, smiju li onda jesti lubine iz ribogojilišta? - upitao se nekidan moj prijatelj. Dvojba koju je naznačio na tragu je slične provokacije koju sam odavna čuo. Neki šaljivdžija postavio je, naime, pitanje ruše li Kerumove kese cijelu kršćansku teologiju?

Jer, u svjetlu znanstvenih spoznaja o nerazgradivosti plastike, tko još uvijek može s punim pouzdanjem ponavljati “prah si bio i u prah ćeš se pretvoriti”? Ovakve dosjetke donedavno su se izgovarale urbi et orbi, ozareno i glasno, no u posljednje vrijeme sriču se sotto voce, gotovo zavjerenički, samo u krugovima dobrih znanaca.

Jednostavno, nakon famozne poduzetničke klime, ugrožena je, čini se, i ona satirička. Što se do jučer držalo benignom zafrkancijom, danas se čita kao indikator pripadanja grupi notornih nezadovoljnika koji bi trebali promisliti o povlačenju na pričuvni položaj. Ili, kako je to ljupko izložio Nino Raspudić, prvo u svojoj kolumni, a zatim i na televizijskom ekranu, gostujući u Stankovićevoj emisiji: kome se ovdje ne sviđa, uvijek može otići.

Naravno, Raspudić nije ni prvi ni zadnji koji se drznuo otvoreno predložiti manjincima (dakle, onima čije raspoloženje ne korespondira s duhom većine) da promisle o humanom preseljenju. Njegov prijedlog možda je mrvicu zanimljiviji od ostalih samo utoliko što ga je adresirala osoba čiji je zavičaj u drugoj državi. Zanimljiv je to fenomen: čovjek koji slobodno može žonglirati dvjema domovinama – jer je, naime, Hrvat iz Mostara a ne iz, štatigajaznam, Rijeke ili Splita - nama bi oduzeo pravo i na ovu jednu jedincatu.

Žuđena Zora čistoće

Ali zamislite na trenutak taj rasplet o kojemu snivanju mnogi. Pustite mašti na volju i imaginirajte četverored u kojemu su rame uz rame zbijeni ateisti, agnostici, Srbi, pederi, lezbijke, ginekolozi (koji obavljaju abortuse) i ostala manjinska boranija. Za razliku od Tita koji je, kao što znamo, odvažno pičio po Romaniji, oni stupaju hrptom Ćićarije, da bi se dokopali krasne zemlje Istre mile, doma roda humanističkog. I evo ih na kraju dugoga puta: ljubazni domaćini dočekuju ih bukaletima malvazije i pjatima žgvaceta, uz neizbježni soundtrack sopila.

Kako su Istrani gostoljubiv svijet ravnodušan prema krvnim slikama dotepenaca te njihovim seksualnim i drugim životnim izborima, usuđujem se prognozirati kako će šareno društvo iz zbjega razmjerno brzo sviti gnijezda na velikome rtu dobre nade.

U novom ambijentu nastavit će se baviti svojim uobičajenim aktivnostima: čitanjem ćiriličnih tekstova, izučavanjem Darwina, pederlukom kao takvim... Okej, nostalgiju za starim krajem nikad neće moći u potpunosti izbrisati, grop gorčine dovijeka će im ostati u grlu, ali s tom nevoljom će se ipak nekako naučiti živjeti.

Vrijednosti većine

No, što će biti s onima koji će srdačno zapljeskati odlasku frustriranih manjinaca? Kada konačno svane tolika žuđena Zora čistoće, bez ijednoga disonantnog glasa, a svi remetilački čimbenici budu pospremljeni daleko iza Učke, hoće li čeljad koja se gnušaju bezbožnih i inovjernih te drugih i drukčijih, moći odahnuti?

Čisto sumnjam. Jer, kako vratiti osmijeh na lica onih koji ga nikada nisu ni imali?! Smrknuti kao nebo nad Reykyavikom, oni već cijelu vječnost ispovijedaju muku trapljenja pod tobožnjim terorom maligne manjine koja ih uporno provocira svojim nenaravnim stilom života.

Čak i kada naviještaju radosnu vijest, naši čuvari blaženih, korijenskih vrijednosti hrvatstva i katolištva, to čine s opstipacijskim grčem na licu. Očekivati, poslije svega, da će se preko noći odreći kiselih grimasa i izvježbanoga martirskog garda, čini mi se malo vjerojatnim.

Čim bi iz ove zemlje isparili svi nepoćudni, hereditarno sumnjivi i svjetonazorski različiti, zaljuljao bi se dugi niz godina marljivo građen sustav simboličkog apartheida, cijeli jedan koordinatni sustav mržnje u kojemu morate izabrati jeste li Naš ili Njihov, a potom pristati na konzekvence tog izbora, jedna od koji je, kako smo vidjeli, i odlazak.

Ukratko, kada bi iščezli manjinci, nestao bi i svaki smisao života samoproglašenih tumača vrijednosti takozvane većinske Hrvatske.

U odsutnosti tradicionalnih neprijatelja, valjalo bi pod hitno pronaći neke nove, pa makar i među ljudima do jučer neupitna podrijetla, vjeroispovijesti, seksualnog i svih drugih opredjeljenja.

Ni prokazivanje novih sumnjivaca ne bi, naravno, izmamilo osmijehe na lica smrknutih tipova koji polažu ekskluzivno pravo na domovinu, ali bi tako barem pronašli nove razloge da nastave njegovati facijalne grčeve.

ivica ivanišević


Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 3FirstPrevious[1]23Last