Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Poruke izgubljene u prijevodu

 Vlaška posla
Ima tome nekoliko godina, moj sin još je bio u osnovnoj školi i za lektiru imao “Brezu” Slavka Kolara. Ako ste u kući ikad imali četrnaestogodišnjaka, vjerojatno vam ne moram objašnjavati kako je nekome takvome teško učiniti privlačnim neveselu pripovijest iz seoskog života, napisanu arhaičnim i danas mjestimice nerazumljivim hrvatskim, pa još s dijalozima na kajkavskom. Da ste ga na engleskom upitali što mu je za lektiru, moj dječak bi zacijelo kazao: Slavko Kolar, “Pain In the Ass”.

Cijelih je mjesec dana, ispunjenih našim užasnim prijetnjama i podlim ucjenama, njemu trebalo da pročita trideset stranica klasičnog djela nacionalne književnosti i, konačno, došao je svečani trenutak. “Breza” je bila svladana i on je ponosan došao da zajedno prođemo nastavnu materiju, likove, mjesto i vrijeme radnje, zaplet i rasplet, sve kako se traži. Trajalo je to možda, neću pretjerati, pet minuta.

“I onda se on na kraju objesio”, rekao je moj sin samouvjereno.

“Tko se objesio?” zapanjio sam se.

“Pa glavni junak.”

“Andrija, sunce”, kazao sam ja nježno očinski, premda sam ga zapravo poželio zadaviti, “u ‘Brezi’ se nitko nije objesio.”

“Jest, glavni junak se objesio”, ponovio je on pubertetski svadljivo.

“Dobro, dopuštam da sam ja nešto propustio”, složio sam se pomirljivo i dodao mu knjigu. “Hoćeš li mi, molim te, pokazati mjesto gdje se on objesio?”

Moj mali je uzeo knjigu i namrštio se čitajući, čisto uvrijeđen da ja dvojim u njegovo poznavanje Kolarova djela, dok nije došao do rečenice u samom finalu novele, koju je, očito, samo ovlašno, onako, dijagonalno preletio.

“Oooo!” povikao je shvaćajući. “Objesili su mu se brkovi.”

Sindrom rastresenih čitača

Jedva sam uspio zadržati strogo lice kad sam mu zapovjedio da se ponovno primi čitanja.

“Nemoj me zezati”, prosvjedovao je on, a ja sam se, umjesto odgovora, samo potapšao po futroli za pištolj pod pazuhom.

Nisam se ipak ozbiljno naljutio jer takvih rastresenih čitača ima mnogo, i ne samo među četrnaestogodišnjacima. Među crkvenim ljudima ta je pojava, recimo, vrlo česta, ili se makar meni gdjekad čini nevjerojatnim da su oni zaista pročitali knjige koje tvrde da su pročitali. Prosudite, uostalom, sami iz ovih nekoliko primjera.

Prije sedam godina u Split su iz Amerike došli scenograf i location manager filma “Omen”, s namjerom da u okolici Solina, na starokršćanskim iskopinama, snimaju svoj kršćanski horror, jednu od onih šaljivih priča u kojima se djevojčicama glave okreću čitavih tristo šezdeset stupnjeva, a nakon kojih čitave obitelji noćima spavaju u jednoj postelji. Krenula je, međutim, priča, prvo u novinama, a kasnije i među svećenicima i vjernicima, kako nam dolaze sotonisti koji će žrtvovati djevice, općiti sa životinjama, ljubiti nečastivog u stražnjicu i činiti sve one druge neobične i uzbudljive stvari koje sotonisti inače čine, i monsinjor Marin Barišić je potjerao filmadžije.

Film “Omen” morao je tražiti gostoljubljiviju sredinu, ili barem neku gdje neće vrijeđati vjerske običaje stanovništva. I što mislite gdje su tipovi snimali? Dijelom u Vatikanu, a dijelom u velikom katoličkom svetištu u Asiziju.

Nasilje nad homoseksualnim aktivistima ne treba valjda ni opisivati. Naši su učeni teolozi i bibličari prije tri godine nalazili mnogo razumijevanja za kamenovanje nesretnika, potpuno ozbiljno izjavljujući kako je “Split sredina duboko ukorijenjena u tradicionalnoj kršćanskoj kulturi, za koju se znalo da će reagirati na ovakve nedolične parade, suprotne kršćanskom nauku, i da ih ovakvo ponašanje vrijeđa”. Istovremeno, u Rimu, koji valjda nije “duboko ukorijenjen u tradicionalnoj kršćanskoj kulturi”, Gay pride je okupio stotinu tisuća ljudi i čitava je priredba prošla bez i najmanjeg izgreda.

‘Komunistički pamflet’

Prije nešto manje od godine dana Vinko Brešan strahovito je uzrujao crkvene krugove svojom u osnovi bezazlenom, krajnje dobrohotnom, zapravo kršćanski nadahnutom  komedijom “Svećenikova djeca”. Profesori s Bogoslovnog fakulteta široko su objašnjavali zašto nijedan vjernik to ne smije gledati, a maločas citirani uvaženi teolog i bibličar je kazao: “Pa pogledajte o čemu samo govori film ‘Svećenikova djeca’, pa to je komunistički pamflet protiv Katoličke crkve. To je dio globalnog pokreta devijantnih seksualnih manjina protiv većine.”

I opet, nešto što su naši crkveni oci nalazili devijantnim, bolesnim, nakaznim, degeniranim i uvredljivim, drugi katolički autoriteti nisu vidjeli ništa sporno. “Svećenikova djeca” dobila su tako prije nekoliko dana glavnu nagradu na nekakvom nabožnom filmskom festivalu koji vodi nadbiskup Vincenzo Paglia, glavom predsjednik Papinskog vijeća za obitelj.

Kad se stvari ovako naredaju, počnete lagano sumnjati kako je nešto u korijenu, temeljno pogrešno s Kristovom porukom na hrvatskom. Svi u kućnoj biblioteci imamo onaj prijevod Svetog pisma u izdanju Kršćanske sadašnjosti otprije nekoliko desetljeća, za koji su svi tvrdili da je izvanredan, ali nakon svega što se dogodilo i još se događa, ja više nisam siguran. Netko je tu, bojim se, nešto zeznuo. Ili je stvar izgubljena u prijevodu, da se poslužim naslovom onoga filma, ili su je naši svećenici tek letimice čitali, a nije bilo nikoga tko bi s njima prošao likove, mjesto i vrijeme radnje, zaplet i rasplet te stare priče. Bojim se i zamisliti što bi ispalo da kardinala Bozanića krenu ispitivati lektiru.

“Kako razapeli?” rekao bi on hinjenom drskošću. “U Bibliji nisu nikoga razapeli.”

ante tomić
foto: SHUTTERSTOCK
Naslovnica Hrvatska