Novosti Hrvatska

Vlaška posla

Ante Tomić: Kad Luka Podrug ulovi zlatnu ribicu

Vlaška posla
Da Luka Podrug ulovi zlatnu ribicu i zlatna ribica kaže: “Ajde me pusti, ispunit ću ti jednu želju”, Luka Podrug bi, kraj svega bogatstva i slave i žena koje bi mu se nudili, vjerojatno skromno kazao: “Zlatna ribice, najdraža ribice, daj mi da nekoga uhapsim.”

Ništa, uvjeren sam, ne bi tako ispunilo ovoga poštenog desničarskog muža kao prilika da osobno zapovijeda hapšenjem kakve četničke svinje, komunističkog zlotvora ili homoseksualnog degenerika.

Tko god on bio, daj šta daš. Od uzbuđenja bi mu se tako osušila usta da bi promuklo i pištavo dreknuo “Stani, razbojniče!” i sladostrasno se stresao kad bi kad bi škljocnule lisičine na zapešću izrešetali državnog neprijatelja.

Trenutak je to o kojemu Luka Podrug čitav život snatri, da je u nas kao što je bilo u Čileu s Pinochetom ili u Španjolskoj pod generalisimusom Francom, pa da on sastavlja popise za hapšenje i noću se zajedno s nekolicinom uniformiranih muškaraca usnulim gradom vozi u neoznačenom kombiju, šutljiv i mrk, cijelim svojim bićem predan svetoj zadaći čišćenja antihrvatskog korova.

Uhvati ga u pidžami

Sva bi se njegova maštanja ostvarila da hvata ljevičarske nakaze u pidžamama i papučama i šamarima umiruje njihove histerične drolje.

To vrijeme, nažalost, nikako ne dolazi, ali hačespeovac se ne prestaje nadati. Kad god se osjeti samo kakav ćuh nekakve pobune, državni udar zamiriše u zraku kao gnjila južina, kad se nacionalistička gomila uspali oko nečega, optužbe protiv Mirka Norca, splitske Povorke ponosa, referenduma o braku ili ćirilici, to ne može proći bez njega. Podrug se hopsajući pojavi svježe obrijan i začešljan, poletan, nasmijan, u crnim hlačama izglačanim na crtu i crnoj košulji zakopčanoj do pod grlo, kao maneken u reklami za omekšivač za tamnu odjeću.

Sablja oko pasa

A da se prilike krenu povoljnije razvijati, imao bi on ruho i za to. Ako nije dao sašiti, u svojim je dokonim časovima sebi već svakako dizajnirao uniformu za doba vojne hunte.

Zamišljam ga kako je flomasterima brižljivo crta u maloj tekici na kvadratiće. Crna je, naravno, sa širokim epoletama, koji bi sakrili njegova uska ramena, s kontrastno bijelim rukavicama i puno razmetljivih detalja, šarenih odlikovanja i zlatnih botuna i gajtana.

Možda objesi i sablju oko pasa, ali o tome još razmišlja. S jedne ga strane neodoljivo privlači nositi dugačko sječivo s drškom od bjelokosti u koricama uz desnu nogu, a s druge strane zna da je to pretjerano i da bi ga ismijavali.

“Eh, da vidimo tko će se meni smijati”, šapne on zlosutno i ostavi sablju, a zatim okrene stranicu i uhvati se skiciranja uniformi za svoje jurišne odrede, pretorijance, elitnu jedinicu, takozvani PTZ, Podrugov tjelesni zdrug. Crta im značke, grbove i ordenja, kape i dolame, naoružava dugim i kratkim, hladnim i vatrenim oružjem, dok ga gnjavatori neprestance prekidaju, kucaju na vrata kancelarije i bojažljivo proviruju premda im nitko nije rekao da je slobodno.

“Dobar dan, oprostite, trebao bih...”

“Nema ništa, danas smo gotovi, dođite idući tjedan”, odbrusi im grubo činovnik u Županijskoj upravi za ceste, ne dižući pogled sa crteža.

Velika je to ljudska tragedija, pogledate li bolje. Gotovo da biste se sažalili nad mizernim životom te ljudske jedinke koja žudi iz svečane lože pozdravljati vojne parade, a ušljiva sudbina ga je ostavila da tavori kao ćato u državnoj službi.

On bi se široko potpisivao ispod odluka o smaknuću, a donose mu potpisati samo nekakve dosadne pročišćene prijedloge nacrta izmijena i dopuna besmislenih zakona o stavljanju izvan snage još besmislenijih propisa. Kakva to samo frustracija mora biti, kakva teška muka leži na njegovoj duši.

Ima na svijetu muškaraca koji se osjećaju kao žene i žena koje misle da su se trebali roditi kao muškarci, ali ništa od toga, ja mislim, nije strašnije od okrutnog diktatora zarobljenog u tijelu bezveznog birokrata, kojemu je sva karijera stala između devet kvadrata sobe u Socijalnom i dvanaest kvadrata u Županijskoj upravi za ceste.

Svake četiri godine, istina, nađe se pet do sedam postotaka glasača, periferijskih očajnika koji dijele njegove nastrane fantazije, da ga ponovno izaberu u splitskog Gradsko vijeće.

Već kad se čini da je potonuo, politički savez s Kerumom ili HDZ-om nakratko ga izbaci na površinu da žudno usrkne zraka, ali ništa od toga nije ni blizu onome što bi Luka Podrug stvarno mogao.

I dođe vam malo kao krivo da to nikada nećete upoznati. Da ga samo vidite, tek na nekoliko sekundi da izađe pred vas u crnoj uniformi i oglancanim jahaćim čizmama, kunem vam se, momentalno biste se zaljubili.

ANTE TOMIĆ
FOTO: DUJE KLARIĆ / CROPIX

Naslovnica Hrvatska